ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 107

J. Barbarie, Neke odredbe Vinodolskog zakona... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 99-116 građi kad je riječ o pitanjima nsljedstva, bilo u muškoj ili ženskoj lozi, odnosno kad je riječ o pravnim normama što uređuju prijelaz vlasničkih prava od jednoga subjekta na drugi. Bit je nasljednog prava secundum consuetudinem Croatorum u tome što je ono plemensko i rodovsko, a pleme i rod uzeti su ovdje u jednom širem, odnosno u smislu nekog gospodara koji ima, ne stvarno vlasništvo nad nekretninama, nego njima raspolaže secundum consuetudinem u slučaju kad bi one trebale promijeniti vlasnika ili postati ošasno dobro. Ovaj međutim sustav plemenskog prava na neku vrstu vlasništva nije razrađen u Vinodolskom zakonu, pa neki odatle zaključuju da u njemu nema riječi o rodovskom ili plemenskom dobru

31

. O stvarnom, međutim, pravu vlasništva nad nekretninama malo se govori kad je u pitanju pojedinac, posebice kad ga se stavlja u odnos prema feudalnom gospodaru. Svakako, nakana je zakonodavca ne ostaviti zemlju bez neposrednog proizvođača. Taj, međutim, neposredni proizvođač, kao neposredni gospodar zemlje, neće imati korjenito vlasništvo nad zemljom, ah je uz nju vezan kao pravi proizvođač koji zemaljskom gospodaru daje što mu po feudalnom uređenju ima dati

32

. U tome je ključ svega. Stoga u Vinodolskom zakonu nisu nasljednici nekretnina samo potomci u muškoj lozi, nego i žene, bez obzira na različita mišljenja o pravu nasljedstva žena

33

. Presudna je sposobnost izvršavanja obveza. Tim prije što je pitanje nasljedstva u ženskoj lozi i u drugim hrvatskim krajevima, barem nekim, uspješno riješeno na ovaj ili onaj način, kako to pokazuje običajno ili statutarno pravo. No uvijek se postavlja pitanje: odakle je pravo nasljedstva žena na nekretnine stiglo u statutarno pravo? U Vinodolu je nasljedstvo žena dato na volju knezu. Nijedna, međutim, žena ne može ostati neopremljena. Ta briga za žensku opremu regulirana je u pojedinim krajevima različito, ali je ipak posvuda u diplomatičkoj građi uočljiva. Pitanje nasljedstva i ošasnog dobra općenito na dobru ivanovaca u Čičanu riješeno je godine 1293. ovako: ako tko od žitelja Čičana umre bez nasljednika, njegova pokretna i nepokretna dobra prelaze na braću, rodbinu ih kojugod drugu osobu, pod uvjetom da nasljednik želi ostati u Čičanu. Ovo »ostati u Čičanu« ne znači drugo nego ispunjavati obveze prema feudalnom gospodaru. Sâm vlasnik u Čičanu ima pravo oporučno ostaviti svoja dobra nasljednicima. Meštar ivanovaca nema nikakva prava nad tim dobrima

34

. Među povlasticama Jurja Šubića Omišu iz godine 1315. nalazi se i ova: ako tko od Omišana umre bez nasljednika, slobodno može svoja nasljedna i stečena dobra ostaviti kome hoće; a ako umre bez oporuke, njegova dobra ostaju bližim rođacima do šestog koljena

35

. Ostavljajući godine 1348. bribirskim franjevcima neke nekretnine, Ivan, sin bribirskoga kneza Štipka, veli 31 L. MARGETIĆ, Iz vinodolske prošlosti, str. 164. 32 Vinodolski zakon, čl. 32. 33 L. MARGETIĆ, Iz vinodolske prošlosti, str. 164; M. BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, str. 48; M. KOSTRENČIĆ, Vinodolski zakon, str. 202. 34 CD VII 113, 133-135. 35 CD VIII 322, 394-396. 107