ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 56
Petar Strčić. Prilog povijesti Istarskog sabora (1861-1916). Arhivski vjesnik. 34-35(1991-1992), 35-36. str. 53-64 Dvor je zapravo prihvatio prijedlog svoga tršćanskog namjesnika Burgera, s time da je Istra dobila status markgrofovije. Međutim, "Veljačkim patentom" od 26. 2. 1861. god. sistem se donekle vraća na centralističke pozicije, što nije išlo u korist većine pučanstva u Istri i na kvarnerskim otocima jer je ponovo favorizirao manjinu - Talijane, ali i tada, naravno, imućni sloj, dakle talijanaško-talijanski. Odlučeno je da Istarski sabor u Poreču bude sastavljen od 30 zastupnika, od toga će trojica biti virilisti - to su krčki, porečko-puljski i tršćansko-koparski biskupi, pa pet predstavnika veleposjednika, osam predstavnika gradova i trgovišta, odnosno industrijskih mjesta, dva zastupnika trgovačko-obrtničke komore i dvanaest poslanika vanjskih tj. seoskih općina. Stjecanjem povijesnih okolnosti, seoske su općine imale gotovo u cjelini hrvatsko i slovensko stanovništvo, međutim, mogućnosti saborske prevage bile su isključivo na strani talijanaško-talijanskih aristokratskih i građanskih predstavnika, koji su, istina, bili u apsolutnoj manjini, ali su u rukama imali svu ekonomsku, a time i političku moć. Veoma mali dio istarskog pismenog puka mogao se informirati o zbivanjima oko organizacije budućeg Sabora, i to pod uvjetom da je znao čitati na talijanskome. Tako je veoma malo Hrvata i Slovenaca znalo daje visina poreza bitna da bi se imalo pravo glasa. Naime, pravo glasa imali su zemljoposjednici koji su zemljarinu plaćali u iznosu od najmanje 100 forinti godišnje, stanovnici gradova koji su plaćali porez u najmanjem iznosu od 10 forinti, a izbornik u kuriji vanjskih ili seoskih općina mogao je biti samo onaj tko je plaćao zemljarinu najmanje u iznosu od 1 forinte. Iz svega se vidi da je prilikom stvaranja izbornih regula oštro došao do izražaja samo klasni i nacionalni motiv, jer je na taj način ogromna većina pučanstva Istre, tj. hrvatska, bila onemogućena da izabere svoje predstavnike u Saboru. Uz to, neposredno glasanje javnim načinom predviđeno je bilo za tri prve kurije, dok je seoska, koja je zapravo davala najveći broj zastupnika, morala još proći kroz posredne izbore; te vanjske (seoske) općine na svakih su 500 stanovnika birale svoje izbornike (fiducijare), a ovi su potom izabirali predviđenih 12 seoskih zastupnika. Rok za izbore bio je veoma kratak, a velika većina stanovništva gotovo da i nije znala da se oni održavaju. Za prvi Istarski sabor izbori su bili raspisani za 22, 23. i 26. ožujka 1861. godine. Rezultat je bio jasan unaprijed - apsolutna premoć bila je na talijanaško-talijanskoj strani; obzirom na kurijalni sistem tako je od 27 mogućih izabrano 25 njihovih zastupnika, a samo dva hrvatsko-slovenska zastupnika, u vanjskim (seoskim) općinama. Vrijedi ih imenovati: Slovenac Josip Samsa u sudbenim kotarima Volosko i Podgrad na sjeveroistoku Istre, te Hrvat dr. Franjo Feretić za područje otoka Cresa, Krka i Lošinja. No, kada je vidio sastav Sabora, u koji je ušlo dvadeset izrazitih iredentista, Samsa se sam odrekao zastupničke časti. Zašto su Hrvati i Slovenci glasali za talijanske predstavnike u prvome Istarskom saboru, a tako i dugi niz godina kasnije? To je vidljivo i iz ranijih riječi u ovome prilogu - ovisilo je o odnosu snaga u Istri. Pitanje izbornoga odlučivanja vrlo je lijepo opisao u doba fašizma upravo talijanski historičar Istre Giovanni Quarantotti rekavši "da su slavenski 56
