ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 27

Hodimir Sirotković. Organizacija Sabora Hrvatske i Slavonije u nagodbenom razdoblju (1868-1918). Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992). 35-36. str. 21^30 isključenja nepokornog zastupnika do 60 saborskih sjednica, uz gubitak dnevnica za čitavo to vrijeme. Budući je Hrvatski sabor, zbog zasjedanja zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora u Budimpešti, imao dosta kratke rokove svojih zasjedanja, to je disciplinska kazna isključenja zastupnika sa 60 sjednica značila praktično njegovo isključenje za čitavu godinu saborskog rada, s gubitkom novčanih primanja za to vrijeme, što je očito bila vrlo osjetljiva politička sankcija protiv nediscipliniranog i nepokornog zastupnika. 6. Zakonodavni postupak Hrvatski je sabor imao zakonodavnu vlast u autonomnim poslovima zemlje, pa je shodno tome jedan od najvažnijih saborskih poslova bio postupak oko donošenja autonomnih zakona Hrvatske. Na temelju zak. čl. 11:1870. o uređenju Sabora, "pravo inicijative pripada kruni i Saboru". Analizirajući taj propis dolazimo do zaključka da je zakonodavni postupak u Hrvatskom saboru mogao započeti na taj način da vladar daje odobrenje da Zemaljska vlada svoju izrađenu zakonsku osnovu podnese Saboru na ustavni pretres (budući samoj vladi nije pripadalo pravo inicijative) ili da pojedini saborski član podnese vlastiti prijedlog zakona na razmatranje i odluku Sabora. Zakonski prijedlozi pojedinih saborskih članova morali su se pismeno predati predsjedniku Sabora prije započete saborske sjednice. Takvi su prijedlozi morali biti potpisani još od osmorice zastupnika, čime se formalno otežavala garantirana zakonska inicijativa članova Sabora. Vlada je uopće nerado gledala na zakonodavnu inicijativu saborskih članova, jer je formalna ustavnost dualističke monarhije na svakom koraku težila sputati demokratske inicijative i učvrstiti nadmoć izvršne vlasti nad zakonodavnom. Zakonski tekst utvrđivao je isključivo Sabor. Vladar, kao drugi zakonodavni faktor, nije mogao mijenjati tekst zakonske osnove koju je prihvatio Sabor i koja mu je bila podnesena na vladarsku sankciju. On je jedino mogao, na temelju prava apsolutnog veta kojim je raspolagao, predloženu zakonsku osnovu odbiti u cjelini, uskratom svoga potpisa. Zakonska osnova koju je vladar odbio nije mogla uopće postati zakonom. Kad je zakonska osnova bila prihvaćena u svim čitanjima, ona se dostavljala banu da on redovnim putem zatraži sankciju vladara za izglasanu zakonsku osnovu. Ban nije imao pravo zadržati zakonsku osnovu niti ju vraćati Saboru tražeći njezine dopune i ispravke, jer on nije bio zakonodavni faktor, pa mu i nije pripadalo pravo veta. Svaki zakon što ga je potpisao vladar morao je kontrasignirati (supotpisati) ban kao šef Zemaljske vlade, te još hrvatski ministar u Zajedničkoj vladi u Budimpešti. Svaki original potvrđenog autonomnog zakona Hrvatske pohranjivao se u Zemaljskom arhivu, danas Arhivu Hrvatske u Zagrebu. Publikacija (proglašenje) autonomnih zakona obavljala se njihovim uvrštenjem u Zbornik zakona i naredaba. Ako u samom Zakonu nije bilo određeno vrijeme kada ima stupiti na snagu, zakonska snaga počinje petnaesti dan nakon onoga dana kad je dotični broj Zbornika izišao iz štampe. 27