ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 26

Hodimir Sirotković. Organizacija Sabora Hrvatske i Slavonije u nagodbenom razdoblju (1868-1918). Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992), 35-36. str. 21-30 o samoj stvari. Predsjednik je mogao govorniku oduzeti riječ ako ga je dva puta bezuspješno opomenuo zbog udaljavanja od predmeta rasprave. Kada je rasprava o pojedinom predmetu završila, predsjednik bi formulirao odgovarajuća pitanja. Zastupnici su imali pravo prigovora na formulaciju pojedinih pitanja, pa je o tim prigovorima u konačnoj instanci odlučivao Sabor. U Saboru se glasalo usmeno, s "da" ili "ne" - ili pak "poimence". Ako se glasalo usmeno, pojedini zastupnik mogao se i suzdržati od glasanja. Pri glasanju se dani glas nije mogao posebno obrazlagati. Poimence se glasalo pomoću cedulja. Do poimeničnog glasanja dolazilo bi onda ako bi nastala sumnja o rezultatu usmenog glasanja ili ako su poimenično glasanje zatražila osmorica članova Sabora prije započetog glasanja. U slučaju poimeničnog glasanja saborski je bilježnik pozivao članove Sabora abecednim redom na glasanje, pa je svaki od njih bio dužan da svoju cedulju baci u određenu žaru. Nakon završetka glasanja bilježnici su zbrajali glasove i saopćavali rezultate predsjedniku Sabora koji ih je onda proglašavao. 5. Pravni položaj saborskih članova Općenito pravo člana Sabora jest da prisustvuje saborskim sjednicama, na njima govori i glasa, podnosi prijedloge ili interpelacije te prisustvuje sjednicama svih saborskih odbora. Međutim, član Sabora mogao je govoriti i glasati samo na sjednicama onih odbora čiji je bio član. Jedino predsjednik i potpredsjednici Sabora imaju tzv. informativni glas u svim saborskim odborima. Izabrani članovi Sabora imali su pravo na dnevnice i naknadu putnog troška, kako za dolazak na Sabor i odlazak s njega, tako i u vezi s drugim poslovima koji su vezani za njihov saborski rad. Dok je Poslovnik Sabora, donesen 1875. godine za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, bio prilično liberalan u pogledu govora zastupnika, režim bana Khuena je tu slobodu u znatnoj mjeri ograničio i to u dva pravca. Članom 44. noveliranog Poslovnika iz 1875. godine (novela je donesena 1884.) predviđeno je drastično ograničenje diskusije o pojedinim zakonskim mjerama. To je tzv. klotura koja se primjenjivala ovako: ako se rasprava o pojedinom predmetu vodila u Saboru tri dana, četvrtog dana diskusije mogao je svaki saborski član, kojega je poduprlo još deset članova Sabora predložiti da se svako daljnje raspravljanje zaključi. Sabor je morao odmah, bez ikakve posebne debate, donijeti zaključak o tom prijedlogu, jednostavnim ustajanjem ili sjedenjem saborskih članova. Ovom mjerom ban Khuen je uspio spriječiti opoziciju da dugim govorima protiv pojedinih zakonskih nacrta, koje je predlagala vlada, ometa rad saborske većine i razotkriva prave motive donošenja pojedinih nepopularnih zakonskih mjera. Klotura se zaista u hrvatskoj parlamentarnoj praksi pokazala pogodnom mjerom da se glas saborske opozicije što manje čuje u hrvatskoj javnosti. Osim kloture, ban Khuen je protiv najoštrijih kritičara svoga režima predvidio i druge, izvanredno oštre disciplinske mjere koje su išle čak do 26