ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 25

Hodimir Sirotković, Organizacija Sabora Hrvatske i Slavonije u nagodbenom razdoblju (1868-1918). Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 21-30 6. Odbor za verifikaciju i imunitet; 7. Odbor za peticije i pritužbe; 8. Odbor za poslove Sabora, saborskog proračuna i ispitivanje saborskih računa, te za disciplinske poslove. Svi navedeni odbori bili su stalni, a Sabor je bio ovlašten za pojedine konkretne probleme stvoriti i - posebne odbore od hoc. Odbor je donosio zaključke većinom glasova. Ako se u odboru raspravljalo o kojem vladinom prijedlogu, vlada je imala pravo poslati svoga povjerenika koji je bio dužan pružiti razjašnjenja o konkretnom vladinom prijedlogu. Prijedlozi vlade i saborskog predsjednika imali su u odborima prednost u odnosu na prijedlog pojedinog saborskog zastupnika. 4. Saborske sjednice Sve su saborske sjednice bile javne, ali su se one mogle održati i uz isključivanje javnosti, kao tajne sjednice, ako je to predložio saborski predsjednik ili desetorica saborskih članova, a Sabor to usvojio. Posebno su zanimljive odredbe Poslovnika o radu Sabora što se tiče interpelacija. Poslovnik je oštro ograničio ovo ubojno oružje svake opozicije. U Hrvatskom saboru interpelacije su bile dopuštene samo dva puta tjedno, i to ne na početku saborske sjednice, nego iza 12 sati, dakle kad je sjednica već dobro poodmakla. Svaka interpelacija na vladu morala je biti predana saborskom predsjedniku u obliku pismenog podneska i potpisana. Ukoliko se interpelacija odnosila na poslove izvršne vlasti, predsjednik je prijepis interpelacije dostavio banu zbog pripreme odgovora pomoću aparata Zemaljske vlade. Interpelant je prije pročitane interpelacije morao dati obrazloženje za njeno podnošenje. Interpelirani je mogao odmah odgovoriti ili odgovor odložiti za kasnije ili izjaviti, uz navođenje konkretnih razloga, da na interpelaciju ne može odgovoriti. O svakoj saborskoj sjednici vodio se Zapisnik. Njega je vodio jedan od saborskih bilježnika. Osim toga su saborski stenografi vodili Stenografski dnevnik o radu Sabora. U tim su dnevnicima, među ostalim, sadržani u cjelini govori zastupnika, pa nam ti stenografski zapisnici služe danas kao jedan od najvažnijih izvora naše parlamentarne povijesti, a lako su upotrebljivi, jer su svi tiskani s kazalima. Uz stenografske zapisnike od posebne su važnosti za proučavanje saborskog rada i Saborski prilozi koji sadrže pojedine saborske nacrte, zapisnike odborskih diskusija, različite odborske izvještaje i slično. Ban i odjelni predstojnici Zemaljske vlade imali su pravo tražiti riječ u Saboru, a drugi visoki vladini činovnici (povjerenici) samo ako to za njih predloži ban ili koji odjelni predstojnik. Vladini su delegati govorili s mjesta određenih za vladine predstavnike u Saboru, dok su saborski zastupnici u pravilu govorili sa svojih mjesta i nisu smjeli čitati govore. Govornike je smio prekidati u riječi samo predsjednik, s upozorenjem da se govornik udaljio od predmeta o kojem se raspravlja i da mora govoriti 25