ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 162
Fedor Moačanin, Organizacijske strukture Vojne krajine do sredine 18. st. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 157-163 Na taj načinje bečki dvor ne samo pokušao djelomično zadovoljiti hrvatske staleže, nego je i u vlastitom interesu učinio korak naprijed u centralizaciji krajina. Umjesto gradačkog, bečko Dvorsko ratno vijeće postaje vrhovna vojna vlast u novoj Banskoj krajini. (Neke utvrde stare Banske krajine, budući da više nisu bile na granici, napuštene su.) Karlovačkim mirom 1699. i Požarevačkim mirom 1718. pomaknuta je granica s Turskom daleko na istok. Nas ovdje interesira krajiška organizacija samo u onom dijelu novoosvojenih krajeva za koje se smatralo da barem formalno pripadaju Hrvatskoj. To je bila Kraljevina Slavonija obrazovana na bivšem turskom teritoriju. Zapadni krajevi srednjovjekovne Slavonije gube to ime pa se i Varaždinski generalat (bivša Slavonska krajina) ubraja u hrvatske generalate. U Slavoniji je zemaljskim gospodinom carska komora, i to je presudno utjecalo na krajišku organizaciju na tom području. Postojale su i razmatrane tri mogućnosti: 1. Proširenje uprave gradačkog Dvorskog ratnog vijeća na novu krajinu u Slavoniji ili translokacija Varaždinskog generalata na novi prostor. 2. Osloniti pograničnu obranu na plaćenu vojsku u tvrđavama. 3. Iskoristiti potencijal postojećeg vojničkog stanovništva u novim područjima. Prva mogućnost nije mogla biti iskorištena jer bi jačanje utjecaja unutrašnjoaustrijskih staleža bilo u suprotnosti s općim centralizatorskim težnjama Beča. Druga varijanta bila je i skupa i nije obećavala potrebnu efikasnost obrane. Činilo se da je treća varijanta najracionalnija. Tako je došlo 1702. do krajiške organizacije na području Slavonije. Suština je te organizacije dvojna vlast nad krajišnicima: vojna u vojnim stvarima, a komorska u ekonomskim. Nema granice između krajiškog i provincijalnog teritorija. Vlast se odnosi na status čovjeka, a ne teritorija. Sada se pokušava provesti nešto slično onom što su hrvatski staleži predlagali u 17. st, ali tada nije prihvaćeno. Komora dio svojih zemljišta daje u obliku vojnih lena vojnim obveznicima kao osnovu za njihovu materijalnu egzistenciju, ali zadržava dio vlasti nad njima. Ona, doduše, od vojnika nema toliko koristi kao od običnog seljaka, a osim toga mora davati sredstva za izdržavanje krajiškog sistema. Da donekle nadoknadi štetu, budući da ubire sve javne prihode u Slavoniji, ona nastoji da se krajišnici opterete i novčanim davanjima i javnom rabotom. Krajišnici su podijeljeni na Podunavsku i Posavsku krajinu, a posljednja opet na gornju, srednju i donju. Generalkomanda bila je u Osijeku. Znatnije tvrđave sa stalnim plaćenim posadama (npr. Brod) bile su neposredno podvrgnute Generalkomandi. Kako sustav zasnovan 1702., uz sve kasnije pokušaje dorade, nije mogao valjano funkcionirati, izvršeno je 1745. razgraničenje između Vojne krajine i provincijala u Slavoniji i tako je i tu obrazovan teritorij pod isključivom vojnom vlašću. Tijekom prve polovine 18. st. pokazalo se da Vojna krajina i nije baš neophodna za obranu od Turskog Carstva, no da bi se krajišnici kao jeftina vojska mogli korisno upotrijebiti na drugim ratištima Habsburške Monarhije. Zato se pod konac tog perioda prilazi formiranju novih organizacijskih struktura, tj. regimenti i kompanija. Novi će sustav funkcionirati u svojim bitnim odrednicama sve do razvojačenja Vojne krajine u 19. st. no to je već tema posebnog priloga. 162
