ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 12

Josip Kolanović. Arhivistika i povijest upravnih institucija. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 9-20 Ovaj odnos arhivske službe prema institucijama - stvaraocima arhivske grade u suvremenoj arhivistici zauzima sve značajnije mjesto i traži temeljitiju teorijsku obradu i praktičan pristup u rješavanju najrazličitijih problema koji su s time povezani: od praćenja stvaranja pojedinih institucija, njihova prestanka radom, do raščlambe njihove međuovisnosti i povezanosti te konačno, i valorizacije grade u nastajanju, što je jedan od ključnih problema suvremenog razvoja arhivske službe koja se susreće sa sve većom količinom grade što nastaje kao i sa novim suvremenim nosiocima informacija (nekonvencionalna arhivska grada). Institucije i princip provenijencije Zaštita i vrednovanje "arhivske grade u nastajanju" sigurno je najznačajniji vid odnosa arhivske teorije i prakse prema institucijama. No, i drugi aspekti arhivistike (sređivanje arhivske grade, formiranje fondova, kriteriji za izradu pojedinih informativnih pomagala) nužno traže poznavanje stvaralaca arhivske građe. Arhivska služba u svom najranijem obliku, dok nije jasno afirmirana njezina organska povezanost s institucijama, najvećim dijelom se oslanjala na "princip pertinencije": u određenim fazama razvoja arhivske službe stvarane su "sadržajne cjeline" iz raznorodnih stvaralaca. To je razdoblje stvaranja različitih zbirki isprava, što se i do danas održalo npr. u muzejima i knjižnicama, gdje se čuvaju "fragmenti" a ne arhivske cjeline. Ipak već u 17. i 18. stoljeću teoretičari koji su pisali o registraturama naglašavali su načelo nedjeljivosti cjelina. Spomenica Berlinske akademije znanosti iz 1819. a posebno Okružnica Ministarstva unutrašnjih poslova Francuske iz 1841. potpuno su afirmirale poštivanje "organski nastalih cjelina", a teoretsko opravdanje tome dali su nizozemski arhivski teoretičari Samuel Muller, Johann Adrian Feith i R. Fruin u svom poznatom djelu "Handleiding voor het ordenen en beschrijven van archíven" objavljenom u Groningenu 1898. To su danas dva osnovna načela općenito prihvaćena u arhivskoj teoriji i praksi: načelo provenijencije i načelo prvobitnog reda. Ta dva načela pretpostavljaju kako poznavanje povijesti institucija tako i njihove nutarnje strukture. 1. Načelo provenijencije u svome osnovnom opravdanju pretpostavlja da svaka informacija nastaje u točno određenom povijesnom kontekstu - u određenom izvoru informacija. Jedino polazeći od toga moguće ju je pravo tumačiti i vrednovati. Na prvi pogled dvije suprotne informacije nastale kod dva različita stvaraoca mogu biti svjedočanstvo o jednoj te istoj istini. Provenijencija informaciji daje njen puni "sadržaj". Uzmimo kao primjer pojedine informacije u vrijeme rata: one se mogu pravo vrednovati samo na temelju jasne provenijencije dokumenata. Štoviše, samo u kontekstu cjeline, u kojoj je nastala neka obavijest, ona ima puno svoje značenje. 12