ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 11
Josip Kolanović, Arhivistika i povijest upravnih institucija. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36. str. 9-20 Početkom 19. st. počinje se razvijati moderna arhivska služba u pravom smislu riječi 3 : to je vrijeme nastanka prvih arhiva kao samostalnih kulturnih ili znanstvenih ustanova i već sredinom stoljeća javljaju se prvi počeci suvremenog arhivskog zakonodavstva. Razvojem arhivske službe mijenja se i odnos prema čuvanju i zaštiti arhivske grade. Više se ne prepušta institucijama da isključivo one same određuju što se ima trajno čuvati. Institucije i dalje vode brigu o "pravnom" aspektu građe, ali sve više prodire ideja o čuvanju dokumentacije koja ima trajnije značenje za šire interese: kao izvor informacije i svjedočanstva o povijesnom i kulturnom identitetu cijeloga naroda. Odnos institucija - arhivska služba poprima aktivan odnos pri čemu sve više arhivska služba dobiva na značenju: ona utječe na izbor dokumentacije koja se ima čuvati. Usvajanjem u arhivskoj teoriji i praksi ovog osnovnog načela postavljene su čvrste osnove trajne povezanosti arhivske službe s radom institucija: utvrđuju se prioriteti stvaralaca (institucija) i razrađuju se osnovni kriteriji valorizacije građe u nastajanju. Kolikogod je takav odnos arhivska služba - institucija označio bitan napredak s obzirom na zaštitu arhivske grade, on je u pojedinim zemljama doveo do takvog stanja da je sva briga za arhivsku građu u nastajanju pala na arhivsku službu. U praksi se, naime, pokazala strahovita podvojenost između postavljenog "ideala" i stvarne prakse, u kojoj je briga institucija za arhivsku građu, nažalost, postajala sve manja, jer nije stvoren sklad između postavljenih ciljeva i ostvarenja kod samih stvaralaca. Zbog toga je danas tendencija da odnos arhivska služba - institucije (stvaraoci) bude što je moguće više aktivno uzajaman. Potrebno je odrediti glavne kriterije gledom na kategorije stvaralaca arhivske građe i utvrditi osnovna načela vrednovanja građe vodeći računa o međuovisnosti i hijerarhijskoj ljestvici raznih institucionalnih oblika u kojima se stvara grada, kako bi se sačuvalo samo ono najhitnije i najznačajnije. No, istovremeno je potrebno što više proširiti ulogu institucija u cjelini zaštite arhivske građe. U tom smislu i najnoviji propisi koje je donio Arhivski savjet Hrvatske zacrtali su put kojim bi valjalo u ovoj fazi razvoja uspostaviti aktivan dijalog i suradnju institucije - arhivska služba. S jedne strane, arhivska služba mora - u suradnji sa stvaraocima - donijeti kriterije za vrednovanje registraturne građe, kako bi se sačuvalo ono najhitnije i najznačajnije za povijesni identitet naroda. S druge pak strane potrebno je u samim institucijama stvoriti osnovne uvjete za aktivnu suradnju: obrazovanjem kadrova i njihovim uključivanjem u proces zaštite i čuvanja građe 4 . 3 Arhivi kao samostalne ustanove sustavno se počinju razvijati već u 18. st. Marija Terezijaje 1749. osnovala Haus-, Hof- und Staatsarchiv koji je postao uzor i poticaj osnivanja arhiva u ostalim europskim državama. Ipak, sustavna povezanost arhiva i pismohrana dostignuće je kasnijeg razdoblja, a u punini se afirmirala tek u najnovije doba. 4 Uputstvo o vrednovanju registraturne grade (NN 33/1987); Pravilnik o zaštiti arhivske i registraturne grade izvan arhiva (NN 17/1988); Pravilnik o polaganju ispita o stručnoj osposobljenosti radnika za zadatke i poslove zaštite arhivske i registraturne grade izvan arhiva (NN 17/1988). 11
