ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 97

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—1989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. U razgovoru sa Šišićem Barada je iznenadio ovoga našega velikoga povjesničara svojim znanjem iz naše povijesti i kritičkim stavom. Stoga ga je šišić, oduševljen njime, nagovorio da napusti Seget i dođe na Filozofski fakultet u Zagreb, kao redoviti student. To je Barada, iako u 37-godini života i učinio 1926, a 1929. diplomirao. U jesen pak 1929. postaje doktor filozofije nakon obrane svoje disertacije: Topografija Porfirogenetove Paganije pred doktorskom komisijom kojoj je predsjedao Šišić. Ovu je radnju i tiskao u Starohrvatskoj prosvjeti (NS 11, Zagreb, 1928, 3—20) te na kraju kaže: »I eto u mnoštvu neriješenih pitanja, koja su u vezi s Neretljanskom vlašću, Porfirogenetovi topografski podaci, osim one neznatne izmjene, potpuno su istiniti i tačni«. No, to je bila samo polovica puta njegovog napredovanja u historijskoj nauci jer uskoro, na nagovor svoga mentora i učitelja Šišića i na zagovor don Frane Bulića kod splitskog biskupa dra Kl. K. Bonefačića (kome se je Barada zamjerio što ga je u jednom pismu svome prijatelju, koji je taj list pokazao ovome prelatu, nazvao »neobuzdana bodulska mazga« —ovaj je, naime, bio sa Krka — i taj mu se na taj način osvetio da mu nije dao dozvolu za odlazak u Rim) odlazi ipak na daljnje usavršavanje u »vječni grad« na glasovitu Visoku vatikansku školu za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku, koju je završio 1931. g. sa odličnim uspjehom (Antoljak 1983, 438). Tom je prilikom svratio na sebe ne samo pozornost čuvenoga paleografa Katterbacha, predstojnika ove škole, nego je čak jedna njegova kolegica Engleskinja napisala o Baradi opširan članak u »Machester Guardianu«, gdje ga je obasula s puno pohvala o njegovom znanju iz paleografije i diplomatike i čak objelodanila njegovu sliku. Za vrijeme Baradinog studiranja u Rimu Šišić ga je ponekad zaduživao da mu nešto pogleda u vatikanskom! arhivu ili biblioteci, što je ovaj s najvećom pripravnošću činio, ali je uz to obogatio i svoj izvorni fond ispisima iz tih obiju ustanova, gdje je nalazio na prijepise rukopisa Tome arhiđakona, HSMA i HSM. Nakon povratka iz Rima u domovinu na kraće vrijeme postaje nastavnik na tadašnjoj biskupskoj gimnaziji u Splitu, a 1932. izabere ga Teološki fakultet u Zagrebu za izvanrednog profesora crkvene historije umjesto fra dra Julijana Jelenića koji je otišao u mirovinu (Gušić 1960, 141—142). I dok se je on kolebao što da uradi, te je išao i Jeliniću, a s njime i ja, na razgovor, pa onda govorio i sa Šišićem i G. Novakom, a i još nekima, ipak je u sebi konačno prelomio te se početkom 19ß3. preselio ;

u Zagreb (Gušić 1960, 142), gdje uskoro nađe lijepi stan na Medveščaku, a nekoliko godina kasnije preseli se u kuću, kupljenu na Černomerou. Sada se je mogao mimo baviti proučavanjem hrvatske medijevalistike. God. 1937. Teološki fakultet bira ga za redovnog profesora crkvene povijesti, a Hrvatska bogoslovna akademija povjerava mu da bude urednik časopisa »Croatia sacra« (1935—1941). Konačno, zalaganjem 97