ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 83

Stjepan Krpan, Hrvati u Banatu. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 79—85. zapadno od Temišvara, i na nju naselio svoje predijaliste. Iz istog razloga kolonizirane su 1801. g. i 44 plemićke obitelji u Boki, od kojih su najbrojniji bili oni s prezimenima Lukinić, Filković, Matanović, Ilijević i Žunac. Stari zavičaj im leži u pokupsikm seilma Vinskoj i Glinskoj Poljani te u Jamama, u zaselcima Žunac, Šimunova Poljana i dr. Hrvatski plemići stigli su u Neuzinu 1788. g. Radilo se o 28 obitelji pretežno Berkovića, Ilijevića, Mikšića i Novakovića, poteklih iz Šišaka, Šimunove Poljane i okolnih sela na desnoj obali Kupe, zapadno od Siska. Sve predijalske obitelji dobile su kmetove, pretežno Srbe, Bugare i Rumunje. Porez, canon, plaćali su zagrebačkom biskupu o Martinju (11. XI) kako su to običavali i u nekadašnjem pokupskom zavičaju. Nakon 1848. g., izgubivši kmetove i nenavikli na rad, mnogi su od njih prodavali svoje posjede, gospodarski propadali i siromašili. Računa se da je broj doseljenih predijalaca u ova tri sela, na neke salaše i u Keču, zajedno sa služinčadi, iznosio oko 1000. U svim tim višenacionalnim selima oni su imali svoje posebne hrvatske sokake ili krajeve.

4 Prema podacima Ante Jagića iz 1924. g. bilo je u Radojevu oko 350 Hrvata, u Boki je njihov broj iznosio nešto manje od 700, a u Neuzini ih je bilo oko 200.

5 Bilo je to već vrijeme kad su stali gubiti hrvatske općine i škole. Nepunih deset godina kasnije Ante Messner-Sporšić iskazao je broj naših sunarodnjaka u ta tri sela ovako: u Radojevu oko 400, u Boki oko 700, u Neuzini oko 200.

6 Po Vladimiru Mitroviću te su se brojke 1977. g. znatno smanjile, pa je naših sunarodnjaka u tim selima nabrojano kako slijedi: u Radojevu 51, u Boki 215 te u Neuzini svega 37.

7 O broju i razvoju hrvatskog žiteljstva u Potisju i u Podunavlju raspolažemo podacima iz 1924. g.

8 Prema navodima Ante Jagića, temeljenim na mađarskom popisu iz 1910. g. zabilježen je broj Hrvata uz Tisu i Dunav po naseljima ovako: u Perlezu 537, u Starčevu 1200, u Opovu 800 (s pohrvaćenim Nijemcima), u Pančevu 128, u Glogonju 61, u Omoljici 41, a u Borci svega 34. U svojoj Narodnoj statistici iz 1914. g. Josip Lakatoš iskazuje u navedenim mjestima uglavnom iste brojke. Iz netom navedenih podataka lako je uočiti kako se broj našeg svijeta u Banatu, napose u Radojevu, Boki i Neuzini, do naših dana uvelike smanjio. Još je Ante Jagić 1924. g. ustvrdio da su navlastito Neuzinci skloni odseljavanju, i to u bliže banatske gradove, a kretali su i put Beograda i Novog Sada, neki i u staru domovinu, napose u Zagreb. Sklonost migracijskom kretanju pokazivali su i stanovnici drugih dvaju A Nebojša Faranov: Radojevo — prilozi za monografiju, Radojevo 1981, str. 100. 5 A. Messner-Sporšić, n. dj., str. kao pod 1, i A. Jagić, n. dj. 6 A. Messner-Sporšić, n. dj., str. 181. 7 Vladimir Mitrović: Narodna medicina kod Hrvata u srednjem Banatu, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena JAZU 47, Zagreb 1977, str. 343—347. 8 Josip Lakatoš: Narodna statistika, Zagreb 1914; A. Jagić: Hrvati u Banatu, n. dj. 83