ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 11

Dragutin Paviičević, Elaborat Mojsija Baltića o kućnim zadrugama u Hrvatskoj. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 9—30. Baltićeva preporodna, politička i osobito gospodarska djelatnost nije još dovoljno istražena i vrednovana, pa ovim prilogom želimo upozoriti na još jedno područje njegova rada i tom prilikom 110. godišnjice njegove smrti, (pisano 1989). Dokument koji ovdje prenosimo dijeli se u dva dijela.

7 U prvom je Baltic dao teoretska obrazloženja, a u drugom i pokušao izraditi nacrt zakona o kućnim zadrugama. U vrijeme kad je nastao ovaj spis Baltic je bio podžupan u Pakracu, tada u županiji Požeškoj, a uskoro je premješten na položaj namjesnićkog savjetnika u Zagrebu. I njega je, kao i Utješenovića, Jelačić pozvao 1848. za suradnika u upravu Vojne krajine gdje su radili i na izradi tzv. Krajiškog ustava. Pretpostavljamo da se tada prvi put ozbiljnije zainteresirao za zadruge, pa je stoga mogao 1852. godine to pitanje tako brzo i opširno obraditi. Zapravo, Baltic je jedini, prije Utješenovića, pokušao nešto reći o prošlosti patrijarkalnog života i podijelio ga kronološki u tri razdoblja." u prvom, rodovskom razdoblju su »kućna družtva«, kako Baltic naziva kućne zadruge, živjela su patrijarhalnim životom i uzdržavala se pretežno uzgojem stoke, lovom i ribolovom. Zbog opasnosti od susjednih društava živjeli su skupno radi lakše obrane. Stari Grci su živjeli na višem stupnju, pa je zato patrijarkalni život u njih iščezao i prije pojave Turaka, a kod Ilira, koji su bili gospodarski i kulturno zaostaliji, takav način života se zadržao. Radi održanja skrivao se narod u brda i dalje bavio stočarstvom kao temeljnim zanimanjem. Tako su živjeli »kroz četiri stolétja sveudilj pod oružjem i u kèrvavih bojevih, bez naukah, bez zanatah, bez tergovine« pa su u nedostatku zakonske zaštite uveli i »osvetu i kervarinu«.

9 Nakon oslobođenja od Turaka i prestanka ratne opasnosti, stanovništvo se vraćalo iz brda, pa su počeli krčiti šume i raditi polja koja su pripadala feudalnim gospodarima. Tako je počelo drugo, feudalno razdoblje u razvoju partrijarkalnog života u kome su seljaci-kmetovi morali ostajati u većim zajednicama, da bi lakše zadovoljili brojnim obvezama. Živjelo se siromašno na tuđoj zemlji, bez mogućnosti proširenja proizvodnje i dobivanja kredita, a novčane potrebe namirivale su kmetske zadruge opet od stoke, svinja i šljivika, djelimice i od posebnih malih imanja i radinosti, dakle od osebunjka ili prćije. Zbog toga je temeljni način proizvodnje i života tadašnjih zadruga bio pastirski, a jedina vrijednost stoka koja se gajila prirodno, ekstenzivno, sama po sebi, pa je stoga i svaka podjela dobara bila obavljana samo prema odraslim glavama.

1

" 7 Arhiv Hrvatske — Banska vlada, 'kut. LX, br. 1225, 29. 3. 1852, (dalje: skraćeno: AH-BV, LX i str. spisa) 8 Usp o tome više: M. Gross, n. dj., 222. 9 AH — BV, LX, 77. 10 Isto, 78—79. 11