ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 109

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—'1989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. Neki su ga smatrali svadljivim, a to je upravo zato što je bio otvoren pa i prema onima koji su bili dvolični, naročito u JAZU, gdje nije mogao upravo zbog svoje jednostavnosti i otvorenosti postati pravi član nego ostati do smrti samo dopisni. Ali kako je bio ponekad nagao i time si nehotice stvorio više protivnika nego je trebalo, tako je i lako zaboravljao nesporazume i neslaganja i lako se izmirivao s takvim osobama. Inače je od svoga dolaska u Zagreb surađivao sa svojim učiteljem Šišićem, u koga je ovaj polagao velike nade, i nije ga u tome razočarao. Barada je čak s njim redigirao novo izdanje njegova »Pregleda hrvatske povijesti«.

12 Zbog druženja sa Grgom Novakom, pa i V. Novakom kao i F. Šišićem, neki su smatrali da je i on »mason«. No kada je susreo jednoga kolegu-profesora, inače poznatoga klerikalca koji je to širio o njemu, rekao mu je: »Vi govorite da sam mason, ali ja nažalost, moram kazati, da nisam.« Isto tako se je pričalo da je ateist Što smo mi, koji smo znali njegov stav prema religiji, odlučno opovrgavali i izjavljivali da vjeruje, a to što ne trpi papu u ono vrijeme, to je bila njegova lična stvar jer nije volio pape zato što su bili Talijani. Svakako danas bi ga volio u osobi Vojtile-Poljaka — da je živ! Barada je bio i vrlo dobar domaćin, a i odgojitelj trojice svojih nećaka koji su danas poznati doktori medicine. Kao naučni radnik Barada je bio čisti historičar, istraživač i kritički obrađivač izvorne građe. On se je nasuprot Šišiću, koji je ulazio u široku problematiku i veće okvire obrade naše povijesti, bavio naoko malim pitanjima i problemima hrvatske srednjovjekovne povijesti te je njihovim rješenjima većinom uspješno i upravo matematički pojašnjavao i rasvjetljavao pojedina razdoblja iz vremena hrvatskih narodnih vladara, služeći se uspješno i arheološkim spomenicima, a i toponomatiskom. I on je kao i Šišić obrađivao izvjesne periode burne prošlosti. Zadra i njegove okolice, toga središta starih hrvatskih plemena, ali zato ne tako često kao njegov učitelj i povijesti Zagreba. Samo je jedanput ušao u pitanje postanka zagrebačke crkve u 11. st, uza sve danas zastarjele radove Ivana Krstitelja. Tkalčića, o čemu bi se i te kako moglo sada nešto više reći. I dok se Šišiću pripisuje da je osnovao svoju historijsku školu iz koje su izašli brojni povjesničari, za Baradu se to ne može kazati jer on je bio i ostao pretežno individualist. Uz to je bio čvrsto uvjeren u svoje znanstvene rezultate. Od njih je teško odstupao, dok je Šišić u tome pogledu bio mnogo elastičniji i kompromisniji od njega. 12 Novak, V. Ferdo Šišić, Ljetopis JAZU 54, Zagreb 1949, 404.407. 109