ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 106

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—1989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. vrijeme i hrvatskoj povijesnoj medijcvalistici, čime ipak nije uspio umanjiti važnost ove radnje. Poslije ovoga rada u istom broju »Starohrvatske prosvjete« tiskao je Barada i Notae epigraficae (Starohrvatska prosvjeta IH/2, 179—182), gdje ispravlja čitanje nekih epigrafskih natpisa koje su objelodanili Dimitrije Sergijevski i Cvito Fisković. I dok je dočekao i pregledavao raspravu Lapčani (Rad JAZU 300, Zagreb 1954, 473—535), u kojoj je utvrdio niz povijesnih činjenica te na mnoge i upozorio sa svrhom da pokaže gdje i u čemu treba tražiti gradu za srednjovjekovnu hrvatsku povijest-napose detaljno obradivši toponim Lapac i pleme Lapčani sa svim njegovim plemenskim granama, posmrtno su mu izašla dva rada: Starohrvatska zajednica (Izdanje JAZU, Zagreb 1957, 5—186) i Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062—1075) (Rad JAZU 311, Zagreb 1957, 185—217). U raspravi Starohrvatska seoska zajednica — i opet u Uvodu — obrazlaže što će sve sadržavati ova vrst njegova rada i što će od izvora zato upotrijebiti. Za utvrđivanje pak zajedničkog hrvatskog društvenog razvoja, kaže da ce navesti »obilje gradiva« jer je upravo glavna svrha ove radnje da baš to gradivo iznese i obradi. U Zaglavku je pak iznio »preglednu sažetu sliku društveno-gospodarskih osnovnih ustanova povijesnog razvoja Hrvata u Srednjem vijeku«, a u »Dodatku« »Novigradski zbornik starohrvatskog običajnog prava«, čiji je historijat ne samo donio i opisao nego i objelodanio njegov tekst iz 1551. g. (na talijanskom sačuvan) s hrvatskim prijevodom. U radnji Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062—1075), predanoj 21. XII. 1956. g, raspravlja o reformnim sinodima 60 i 70. g. 11. st. te o raznim crkvenim ličnostima, napose o banu Gojči i kronologiji kralja Slavca, glede koga Barada naglašava da ostaje na kronologiji koju je napisao još 1932. g. i to su u tu »slabe teze« o Slavcu Karamana i njegovih »pregrijevača«. No Barada nije ostao samo na takvim vrstama historijske obrade, on je ponekad pisao i prikaze i oštre kritike, pa i nekrologe. Tako kao odgovor na kritiku Marka Perojevića svoje radnje: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI st. odgovorio mu je člankom Kada je kralj Slavac živio? (Jutarnji list, Zagreb 23. I. 1934). Onda slijedi kritički prikaz Dvije publikacije lože Rusa (Bogoslovna smotra 20, Zagreb 1932, 497—502), objelodanjene u Ljubljani 1931, a odnose se na rani period hrvatske srednjovjekovne povijesti. Tu Barada ne samo da ga pobija i ukazuje na greške nego i zaključuje da u njima Rus »ne donosi ništa novo niti ih u čemu osvjetljuje« tj. on samo »pregrijava već davno oborene i nedokazane hipoteze«. Poslije 5 godine objelodanjuje recenziju J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje I i II (JIČ I/l

—2, Ljubljana-Zagreb-Beograd 1935), gdje je bio vrlo oštar. Naime, on je autoru ukazao na greške u prepisivanju tih dokumenata i glede čitanja. Na ovu Baradinu kritiku odgo106