ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)
Strana - 107
Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889-4989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. vorio mu je J. Radonić u istome časopisu (JIČ I/l —2, 171—176), tvrdeći da Baradina »ocvena njegove zbirke« nije »dobronamerna ni objektivna/ i da je uperena protiv SKA. Zato će mu odgovoriti »mirno i hladno« i ujedno pokušava pobiti neke njegove zamjerke, a na kraju mu ipak zahvaljuje »na stvarnim zamerkama i ispravkama«. Kada se je i Gregor čremošnik upleo da brani Radonića, što ga je ovako napao Barada (Slavija XVI/1, 131—133), ovaj je i njemu dao Odgovor G. Čremolniku (JIC V/l— 2, Ljubljana-Zagreb-Beograd 1939, 289—294). U tom časopisu Barada ga pobija i ukazuje imu na njegov pogrešni stav u pogledu paleografije i upozorava ga da se u nauci traži »ispravno shvaćanje teksta, stručno znanje i naučno poštenje. Tko ovoga nema ili neće da se toga drži, taj se samo po sebi odriče svakog prava na raspravu ili dogovor«. Kada je Barada pak 1941. na molbu uredništva »Nastavnog vjesnika« kritički osvrnuo na mali Šidakov rad pod naslovom Šidakov problem »Crkve bosanske« (Nastavni vjesnik XLIX, Zagreb 1940/41, 398—411), u kome jc osvrtu pobijao Šidakovu tezu da »u Bosni nikada nije bilo heretike bilo koje vrste« i da nije »u svemu uspio«, ovaj se je našao duboko pogođenim što je tako kritiziran. Tada smo dr Emil Štampar, u ono vrijeme asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na katedri hrvatske književnosti i jedan od urednika, »Nastavnog vjesnika«, a sada već pokojni, koji je poslije 1945. bio sveuč. profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, i ja upriličili sastanak između Barade i Šidaka da porazgovore i da se nagode. No temperatura se je među njima tada još više pojačala i nama je uspjelo samo toliko da Baradi Šidak pismeno odgovori, što je ovaj i učinio i tiskao u »Nastavnom vjesniku« L, Zagreb 1941/1942, 1—17) pod naslovom Povodom članka dra Mihe Barade: Šidakov problem »Bosanske crkve«, gdje ovaj pokušava pobijati Baradu i opravdati svoj stav. Poslije toga je Barada napisao kratki člančić pod nazivom Osvrt na odgovor J. Sldaka (Nastavni vjesnik L, 17—20), gdje ga ponovno pobija i uzvraća mu odgovor. S time je stvar među njima legla, ali se oni nikada nisu mogli ipak slagati. Još je jedan historičar ušao u polemiku s Baradom, a to je bio dr Ljudmil Hauptmann, čiji je rad »Podrijetlo hrvatskoga plemstva« bio tiskan u Radu HAZU (Zagreb 1942, 79—112). Prikazujući, dakle, Barada ovaj Hauptmannov rad, koji se je od prikaza pretvorio u kritiku, on mu je ukazao da »nije riesio» podrijetlo hrvatskog plemstva i ujedno je upozorio na neke njegove stvarne pogreške koje su mu se potkrale, te ustvrdio da su neki njegovi navodi »netočni« i »krivo postavljeni«. Na kraju pak je ponovio da ni Hauptmann ni drugi prije njega, »jer nisu riešili postanak hrvatskog plemićkog dualizma kao ni odnos Hrvata osvajača prema Slavenima, bivšim avarskim podložnicima, nisu riešili ni pitanje podrietla hrvatskoga plemstva« (B. M., Ljudmil Hauptmann, Podrietlo hrvatskoga plemstva, Rad HA 273, Zagreb 1942, 79—112: Časopis za hrvatsku poviest 1/8, Zagreb 1943, 287, 288). 107
