ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 247

IN MEMO RIAM NADA KLAIĆ (1920—1988) Danas smo se sastali da odamo počast našoj kolegici, drugarici, iako bi ona sama — siguran sam u to, jer sam je dobro, štoviše, veoma dobro poznavao — na ovako nešto samo odmahnula rukom i rekla da se bavimo nekim pametnijim poslom. Ali, često je nismo slušali pa nećemo ni sada. U tome smislu, naime, bila je vrlo skromna, više nego skromna, s veoma malim ili, štoviše, nikakvim zahtjevima za bilo kakvom pompom, častima ili pak komemoracijama. Radi se, međutim, o sveučilišnoj profesorici dr. Nadi Klaić, dakle o svima nama znanoj i poznatoj ličnosti koja je na svoj, vrlo osebujan način udarila čvrst i snažan pečat na razvoj naše, hrvatske, pa i ostale jugoslavenske historiografije, i više je nego red da se od nje oprostimo dostojno i da je se sjetimo s poštovanjem prema njenom radu. Jer, ako je bila preskromna što se tiče časti i pompe, ni najmanje nije bila skromna kada se radilo o radnome vremenu, o stručnome i znanstveno me radu. Tu je nemilice trošila i svoje radno i slobodno vrijeme, nastojeći da što više korisnoga stvori, da dade što bolji i veći doprinos historijskoj znanosti hrvatskoga naroda i drugih naših naroda i narodnosti. Počela je s radom u doba socrealizma koje je vladalo i u našoj historiografiji. Tada se strogo pazilo i na formu i sadržaj tekstova, i davalo danas određenome, tada vladajućemu, presudnom mišljenju koje je određivalo čak i kako i što pisati. Već tada se moglo osjetiti da kolegica Nada Klaić ne želi robovati shemama i klišejima, da ona traži vlastite putove izražavanja kao i istraživanja koja će se, dakako, oslanjati na dotadašnja dostignuća i rezultate rada prethodnih generacija naših historičara, ali će hrabro dati i nova rješenja. Nimalo lak je bio taj njezin početak, a zatim i dalje napredovanje. Osim toga, odabrala je još jedan nezahvalan posao — uhvatila se u koštac s mnogim rezultatima razmišljanja starijih historičara, štoviše, podvrgnula ih je ne samo sistemskoj, temeljitoj kritici već i vrlo oštroj revalorizaciji. Na ovome putu imala je mnogo protivnika, koji nisu odobravali njezin silovit pristup temama, također ni njenu najprije indirektnu a potom i direktnu polemiku sa svojim brojnim oponentima. Pri tome nije zazirala od sukoba ni sa veličinama, ni sa velikanima naše historiografije, niti se bojala njihova dotadašnjega ugleda, ispravno smatrajući da se znanstvenik i stručnjak mora potvrđivati novim rezultatima svoga rada. Kolegica Klaić je u nas pojam upornosti, pojam borca u historiografiji koji se — doslovce rečeno — nikad nije predao, niti mislio predavati. Tako je bilo od prvih njezinih radova do kraja, do njezina zadnjega većeg rada, do Vinodola u doba Krčkih knezova. To je djelo objavljeno u Rijeci nedavno i već izaziva kontraverzna stajališta, uostalom, kao što se to moglo i očekivati. Kolegica Nada Klaić se u svojim radovima dosljedno držala principa da nema onoga sadržaja koje nije moguće podvrći znanstvenoj kritici, niti autora koji je imun na stručno utemeljeni prigovor. To je, naravno, izazivalo znatna protivljenja, nerijetko i takva koja su u krajnjem smislu bila i kreativnije naravi, jer su se autori — u nastojanju da pobiju stajališta kolegice Nade Klaić prema određenim problemima — zdušno potrudili da 247