ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 230

Vijesti. Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 209—246. Osnovna načela ovoga djela — ponavljam: prvoga ove vrsti i u ovoj oblasti na hrvatskom ili srpskom jeziku — sastavljena su uz vrlo jednostavnu pretpostavku, utemeljenu na vidljivim težnjama i ostvarenjima samoupravnoga socijalističkog razdoblja, sa svim svojim uspjesima i krizama, na stremljenjima marksističkog shvaćanja i historije i historiografije; ovo djelo je zasnovano na činjenici da su na obalama Rječine živjeli, žive i živjet će pripadnici hrvatskoga naroda i talijanske narodnosti te svih drugih jugoslavenskih naroda i narodnosti, te da su NOR i socijalistička revolucija tih naroda i narodnosti pod vodstvom KPJ i s Josipom Brozom Titom na čelu definitivno donijeli i Rijeci naconalnu i socijalnu slobodu. Pobjeda je 1945, u ovim majskim danima postignuta s takvom snagom da je stvoreno razdoblje slobode, bratstva i jedinstva te prosperiteta dugo četiri decenija, za kakvo nema usporedbe u historiji tih naroda i narodnosti — bez obzira na to što mislili o sadašnjim ekonomskim i drugim nedaćama. Koncepciju knjige smo zasnovali i na činjenici da je Rijeka postala grad otvoren i pristupačan svim ljudima dobre volje — na svim područjima djelatnosti, te da ovaj grad živi u punom slobodarskom duhu — toliko onemogućavanome u prošlosti. Ne treba, dakle, prešućivati neugodne dijelove historijskoga procesa, ali nema mjesta ni kampanilizmu — ovaj grad su zajednički stvarali pripadnici Hrvata, Talijana, Srba, Mađara, Jevreja i mnogih drugih naroda i narodnosti, stvarao ga je zapravo radni svijet, klasno i socijalno — a njegov većinski, hrvatski dio — i nacionalno obespravljen. Stoga, nema potrebe pretjerano isticati ni hrvatstvo, ni talijanstvo toga grada, niti romanske niti slavenske utjecaje, jer povijesna, izvorna građa nepobitne istine govori sama za sebe, otvoreno i jasno: radni se svijet rađao, živio, radio, umirao u teškim, često neljudskim uvjetima. A feudalni, građanski i drugi uski vrhovi društva odvijali su se od gradske baze i u životu i u smrti; udruženi su bili samo tada kada je trebalo eksploatirati taj radni svijet i sačuvati svoje privilegije. Tito je na novopodignutom mostu, iznad Rječine, na samoj nekadašnjoj državnoj talijansko-jugoslavenskoj granici, koja je i ranije dijelila dvije riječke cjeline, rekao 31. listopada 1946. godine: »Na ovom historijskom mjestu zbrisana je za vjekove granica koja je tu umjetno postavljena. Budite jedinstveni, živite u bratstvu i jedinstvu, slozi i ljubavi, jer to je zalog našeg prosperiteta. To je garancija da ćemo mi izgraditi porušenu Rijeku, da ćemo podići naše tvornice, naše škole, naše kulturne ustanove, naš bolji i sretniji život«. Te su se Titove riječi i ostvarile. Prošlost grada takva je kakva je bila — i takvu je treba prihvatiti; svako prizivanje prošlosti i njena obrada u aktualne političke svrhe redovito su ovome gradu a i drugima nanosili velike štete. Priređivači ove sinteze smatraju da je historija pokazala i dokazala čiji je ovaj grad, te da o toj temi nema više što da se konstruktivno raspravlja. Sadržaj vremenski seže od prethistorije do 1980. godine. Što se tiče prostornog obuhvata — obrada zadire u onaj povijesni materijal što govori o području današnjega grada Rijeke, bez ulaženja u povijest prigrađa, odnosno dijelova današnje općine Rijeka koji su donedavno — duže ili kraće vrijeme — bili i samostalne, veće gradske cjeline, ili u povijest širega riječkog područja, tako usko vezanog uz samo Rijeku. Međutim, ukoliko su veze s tim područjima i njihovim stanovništvom — u određenim historijskim periodima — neposredno utjecale na prošlost Rijeke, tada su takvi utjecaji registrirani ili obrađivani.