ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 193

Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 159—207. tekama. Predsjednički spisi se i dalje smatraju privatnim vlasništvom. Na sedam različitih mjesta u zemlji određene su lokacije za ove biblioteke. Nedostaci zakona iz 1955, koji se temeljio na dobroj volji Predsjednika, najviše su došli do izražaja 1973. u aferi Watergate. Nixon je odbio da preda federalnim sucima magnetofonske vrpce — zakon ga nije na to obavezivao. Stoga Kongres, 19. 12. 1974, izglasava Zakon o čuvanju predsjedničkih spisa i materijala. Na temelju ovog zakona nacionalizira se arhiv Nixonove adminsitracije i formira komisija koja treba proučiti problematiku federalnih arhiva. Nakon obavljenog posla ona predlaže u svom izvještaju da spisi Predsjednika, članova Kongresa i federalnih sudaca budu smatrani dokumentima od interesa za javnost. Razlozi: zbog kontinuiteta poslovanja, zbog istraživača i zbog novog prava javnosti na potpune informacije o djelovanju organa vlasti. U lipnju 1977. Vrhovni sud potvrđuje, jer je Nixon osporavao, sukladnost zakona s Ustavom. Predsjedniku je ostala povlastica zaštite povjerljivih spisa, ali ne i pravo zadržavanja cjelokupnog arhiva. Isto je i sa saveznim funkcionerima. Henry Kissinger je Kongresnoj biblioteci uz osobne dokumente predao i transkripcije telefonskih razgovora koje je vodio kao državni sekretar. Sud je odlučio da transkripcije moraju biti vraćene »jer su nastale u vrijeme vršenja dužnosti, uz pomoć službenika, s državnom opremom i materijalom«, dakle, svojina su Sjedinjenih Država. Konačno, 14. 8. 1978, donesen je Zakon o predsjedničkom arhivu. Po novom zakonu, od 20. siječnja 1981, Predsjednikov arhiv nije privatno vlasništvo, već pripada američkom narodu. Zakon nema retroaktivnog učinka. Razlikuje Predsjednički arhiv od osobnog arhiva Predsjednika. Odmah po isteku predsjedničkog mandata Predsjednički arhiv dolazi u nadležnost arhivista Sjedinjenih Država. Isti slučaj je i s Arhivom potpredsjednika. Ako Predsjednik ne želi osnivanje posebne biblioteke, onda će Arhivist Sjedinjenih Država, o društvenom trošku, smjestiti fond u državni arhiv. Po novom zakonu Predsjednik ne smije uništiti nijedan dokumenat bez prethodnog odobrenja Arhivista Sjedinjenih Država i Kongresa. To odobrenje treba zatražiti barem 60 dana ranije. Na povjerljive spise predsjednik može staviti zabranu najdulje 12 godina. Carter je 1978. odredio da se dokumenti sa stupnjem povjerljivosti »tajno« mogu otvoriti nakon 6 godina, a »strogo tajno« nakon 20 godina — osim dokumenata stranih država. Međutim, nakon 10 godina, obavezno je ponovno utvrđivanje stupnja povjerljivosti. Reagan je 1982. ponovno pooštrio odredbe o zatvorenosti povjerljivih dokumenata. Konačno, zakon od 19. 10. 1984. izdvaja Nacionalni arhiv iz Opće uprave i on postaje samostalna administrativna jedinica. Zato sada mijenja i naziv pa umjesto National Archives and Records Service postaje National Archives and Records Administration. Arhivista Sjedinjenih Država imenuje Predsjednik, a potvrđuje Senat. Zakon izričito precizira da se imenovanje arhivista mora temeljiti isključivo na njegovim stručnim kvalitetama i ne smije biti politički obojeno. Bertrand Joly razmatra problem suvremenih registratura (Ima li suvremena arhivska građa budućnost?, br. 134—135, 1986, str. 185—194). Sada je u arhivskoj praksi prenaglašena važnost suvremene građe — to je neka vrsta kompenzacije za tradicionalni nemar prema njoj. Registrature se u gomili preuzimlju u arhivska spremišta, iako je veliki dio materijala od malog ili nikakvog interesa za buduće istraživače. Sređivanje je, zbog ograničenih sredstava, vrlo sporo. Naše doba obiluje vanarhivskim izvorima 193