ARHIVSKI VJESNIK 30. (ZAGREB, 1988.)

Strana - 16

Josipa Paver — Petar Strčić, Značaj osnivanja KPH/SKH i njezina građa. Arhivski vjesnik, str. 15—27. svim stranama svijeta. Istodobno, HSS nastoji prodrijeti i u druge strukture tadašnjeg društva u Hrvatskoj — obnovljen je, npr., Hrvatski radnički savez kao put prodiranja i u nepovjerljivu radničku sredinu. Sve se više naglašava problem rješenja hrvatskog pitanja kao nacionalne komponente pod pritiskom velikosrpstva, koje bi u autonomnoj Hrvatskoj trebalo riješiti čak i socijalne nedaće. Ali, sve češće se javljaju i ekstremni, doduše sporadični glasovi, s gotovo isključivim osloncem na vanjske, strane snage, koji traže izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, temeljeći se pri tome na rasnim principima. Naime, Mussolinijeva fašistička Italija već ranije, a sada i Hitlerova nacistička Njemačka, kretale su u ekspanziju. Upravo tridesete godine, a naročito njihova druga polovina, svjedoče o silnom jačanju reakcionarnih snaga koje su ne samo Talijane i Nijemce već i cijelo čovječanstvo vodile u katastrofalno uništavanje ljudi i rasulo materijalnih dobara. Stvarnost je već bila tu — rat u dalekoj afričkoj Etiopiji preko Španjolske već je stigao u Evropu, dok, su npr., događaji oko Austrije i Čehoslovačke približili kataklizmičku viziju na sâm prag doma svakoga pripadnika jugoslavenskog naroda i narodnosti. Štoviše, prolijevala se već i krv Jugoslavena — i to ne samo na Pirinejskom poluotoku, o čemu je dosta pisano, međutim, mnogo se manje zna i gotovo se ne uzima u obzir u našoj povijesnoj literaturi da su Istra, tadašnja Rijeka, pa Zadar, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, uz Slovensko primorje i Goričku (u okviru monarhije Savo jaca) već davali krvavi danak ratnom žrvnju talijanskog fašizma i u doba kada ostale jugoslavenske pokrajine (u okviru Karađorđevićeve monarhije) nisu još bile neposredno zahvaćene ratnim razaranjima. Ljepše se perspektive nisu nazirale iako je jugoslavenska diktatura izdisala, a s njom i sâm diktator. Interesi radnih slojeva i dalje su bili sasvim zanemareni. A njihova avangarda — KPJ — još uvijek nije bila sposobna okupiti oko sebe većinu toga radnog svijeta, pa ni samoga proletarijata. Bila je, nakon nastupa diktature, organizaciono razbijena, od čega se teško oporavljala, dok se njezino rukovodstvo nalazilo u inozemstvu, usmjeravano u mnogom direktivama Komin terne. U takvim historijskim trenucima ideje o osnivanju posebne KP Hrvatske nisu naišle na plodno tlo, pa su ih u početku 30-ih godina pojedine proleterske sredine odlučno i odbijale. To pitanje također nije znanstveno dovoljno istraženo te se relativno malo zna o otporu zamisli da se po uzoru na više partija u SSSR-u, u Rumunjskoj i Poljskoj, i u Jugoslaviji stvori nekoliko komunističkih stranaka. Jednostavno — prva polovina 30-ih godina nije bila vrijeme u kojem su se mogle realizirati te inače korisne ideje. Naravno, tek kada se u zemlju vratilo rukovodstvo KPJ, kad su ojačale njezine organizacije, uglavnom nove, kada se osmišljenom politikom brzo krenulo u aukciju, kada je Centralnim komitetom KPJ počeo rukovoditi i upravljati Josip Broz Tito, s dovoljno odlučnosti u sebi, ali i s dovoljno fleksibilne 16