ARHIVSKI VJESNIK 30. (ZAGREB, 1987.)
Strana - 27
Marijan Rastić, Bernard Stulli i arhivsko zakonodavstvo. Arhivski vjesnik, 30/1987. str. 23—29. vatskoj, već i zbog potrebe uklapanja arhivske službe u dokumentacijsko informativni sustav SR Hrvatske. U Zakonu (Čl. 55) navedeno je da Arhiv Hrvatske vrši dokumentaciono informativnu službu o arhivskoj građi na području republike, što implicira i formiranje odgovarajućih službi u regionalnim arhivskim institucijama, utvrđivanje njihovih veza sa D I C-om Arhiva Hrvatske itd. Jedan od izuzetno značajnih faktora univerzalne zaštite arhivske građe svakako je i odredba Zakona koja se odnosi na predaju građe arhivima (Čl. 16—18). Odredbama su, između ostalog, utvrđeni i rokovi predaje građe, ali je ostavljena i jedna ograda: naime, građa se predaje nadležnom arhivu sporazumno, što znači da je zakonodavac imao u vidu konkretnu situaciju arhivskih ustanova u SR Hrvatskoj glede nedostatka adekvatnog arhivskog prostora za smještaj u arhiv preuzete građe. Istina, zakonska odredba koja proizlazi iz Čl. 10 Zakona govori o obavezama društveno političkih zajednica da arhivskim ustanovama osiguraju prostor za smještaj građe, ali se ta zakonska odredba, u cjelini gledano, ne provodi u onoj mjeri koliko bi to bilo potrebno, obzirom na prirast građe. Predmet mnogih diskusija vođenih već u vrijeme razmatranja nacrta prvog zakonskog teksta, ticala se je predloženih rokova u kojima se građa preuzima u arhivsku ustanovu (3—30 godina). Vjerujemo da je prilikom donošenja Zakona (1962.), pa zatim prilikom usklađivanja Zakona sa novim ustavnim propisima (1965), bilo razloga za baš tako utvrđene rokove predaje građe. Gledano sa današnje točke gledanja, vjerujemo da se je već prilikom revizije Zakona (1978) moglo revidirati i ove rokove, s tim da donja granica preuzimanja građe u arhiv bude 10 godina (to je i rok u kojem najvećem dijelu registraturne građe ističe obaveznost čuvanja — prema Općoj listi), a maksimalna 25 godina, obzirom da analize pokazuju da imaoci vrlo rijetko posjeduju građu stariju od tog datuma. Svakako da se ovako koncipirana univerzalna zaštita arhivske građe mora ogledati i u normiranju režima korištenja arhivske građe. Uz poštivanje principa javnosti arhivske građe, Zakon u svojim odredbama (Čl. 35—39) daje osnove za utvrđivanje pravnog režima korištenja arhivske građe; treba reći da su pojedine odredbe iz navedenih članova poticajne za određene aktivnosti arhivskih ustanova (Čl. 35, st. 1: »Na korištenje se, u pravilu, daju snimci arhivske građe«), koje se, obzirom na materijalnu osnovu arhivskih ustanova, teško može provesti. Već smo spomenuli, kao jedan od osnovnih principa Zakona, obveznost arhivske službe na cijelom području SR Hrvatske i kompleksni karakter arhivskih ustanova. Koncipiranje mreže arhivskih ustanova u SR Hrvatskoj, a posebno preciziranje načela da se arhivska građa čuva u arhivima, osnova je za analizu onih zadataka koje arhivske ustanove izvršavaju, što nam daje dovoljno elemenata po kojima arhivsku ustanovu gledamo kao instituciju sa upravnom, stručnom, znanstvenom i kulturno prosvjetnom funkcijom. 27
