ARHIVSKI VJESNIK 26. (ZAGREB, 1983.)

Strana - 190

Prikazi — recenzije, Arhivski vjesnik, 26/1983. str. 181—192. odmah. U ovom odjelu Nacionalnog arhiva radi ukupno 40 ljudi, trećina kojih su arhivisti. Iako je zamišljeno kao međuarhiv, ovo arhivsko naselje će prema realnim pretpostavkama samih Francuza po isteku predviđenog zakonskog roka od trideset godina, postati arhivsko spremište. Za našu vlastitu praksu korisno je uočiti da se građa počinje arhivističke obrađivati dok je još u registraturama. Dolazi u međuarhiv popisana, a zahvaljujući kompjutorskoj obradi postaje brzo dostupna zainteresiranima. Rad u kojem je opsežnije prikazana organizacija predstavništava Nacionalnog arhiva pri pojedinim ministarstvima predan je redakciji časopisa »Arhivist«. Zato su ovdje samo spomenuti delegirani arhivisti Nacionalnog arhiva. Problematika audiovizualnih arhiva je vrlo kompleksna. Radi se o ogromnom području koje okuplja vrlo heterogenu materiju i koje se u usporedbi s ostalom građom odlikuje brojnim specifičnostima. Problem je već u samoj definiciji audiovizualnog dokumenta: gdje je granica između dokumentarnog i kreativnog u jednoj fotografiji, filmu ili televizijskoj emisiji? Niz pitanja u ovom području arhivske teorije još je otvoreno. Budući su audiovizualni arhivi prava arhivska građa onda njhovo skupljanje, čuvanje i zaštita pripada u temeljnu arhivsku djelatnost. Audiovizualni dokumenat po svojoj autentičnosti potpuno je izjednačen s pisanim dokumentom, a u nekim elementima ga i nadvisuje. Stoga je dokumentarnost svega snimljenoga na film, magnetofonsku traku, gramofonsku ploču ili videokazetu općenito prihvaćena. Međutim, problem je u polivalentnosti ove građe koja se očituje u njezinoj primjeni i mogućnostima reprodukcije. Reproducirana audiovizualna građa zadržava sve osobine originalnog predloška. Francuzi definiraju audiovizualne arhive kao snimke zvuka, nepokretnih ili pokretnih slika, ozvučenih ili nijemih, napravljenih pomoću posebnih tehničkih uređaja. (Dakle, grafike nisu obuhvaćene ovom definicijom, iako su slike, jer se pri njihovoj izradi ne koriste aparati nego se izrađuju ručno.) Najstarija audiovizualna građa datira iz druge polovine 19. stoljeća, a razvila se u našem stoljeću pojavom radiodifuzije, zvučnog filma i televizije. U sadašnjem trenutku uloga francuskih arhiva u čuvanju i korištenju audiovizualne građe je periferna. Za taj zadatak traže se mnogo veća sredstva od onih kojima raspolažu arhivi. Najznačajnija vanarhivska ustanova koja se ovim bavi je INA — »Nacionalni institut za audiovizualnu komunikaciju«. Utemeljen na proizvodnim i komercijalnim osnovama ovaj institut čuva i daje na korištenje građu nacionalnog radija i televizije. Isto tako kontrolira rad regionalnih radija i televizija. Nakon 5 godina svi ovi arhivi postaju vlasništvo INE. Osim čuvanja i davanja građe na korištenje INA se bavi istraživanjima i proučavanjima audiovizualnih komunikacija, proizvodi filmove pedagoške i informativne namjene, bavi se stručnim osposobljavanjem kadrova, distribucijom filmova i videokazeta, te posudbom i prodajom. Druga institucija je Filmski arhiv nacionalnog centra kinematografije, osnovan prije desetak godina pri ministarstvu kulture. On čuva: filmove koje predaju producenti, originale filmova koje su snimila nacionalna poduzeća, igrane filmove koji se prikazuju u dvoranama ili stavljaju u promet i tako postaju »zakonski depozit«. (Radi se o zakonskoj obavezi deponiranja u određenim nacionalnim ustanovama kopije svakog dokumenta koji se stavlja u prodaju, distribuciju, daje na posudbu, ili ga se reproducira.) Među brojnim kinotekama najpoznatija je Francuska kinoteka i Kinoteka Toulousea. Ovaj tečaj je dobio naziv »međunarodni« ne samo zbog sudionika iz raznih krajeva svijeta, već i po tendencijama prikazivanja iskustva iz raznih zemalja. Međutim, naziv »međunarodni« nije u potpunosti opravdan jer se u stvarnosti svodi na pozive nekolicini predavača iz susjednih zemalja, ovaj put je to bila Švicarska i SR Njemačka, a sve ostalo se kreće u granicama francuske arhivistike. Veliki nedostatak tečaja je odsutnost arhivista iz Velike Britanije, Sovjetskog saveza i SAD. Saznanja stečena u stranim zemljama obavezuju da ih kritički vrednujemo. Tuđa se iskustva ne mogu kopirati. Ono što ocijenimo pozitivnim nastojimo unijeti i u našu praksu, a sve ostalo je informacija koja 190