ARHIVSKI VJESNIK 26. (ZAGREB, 1983.)

Strana - 129

Nada Klaić. Matija Ivanić — Vojvoda Janko i stoljetna borba hvarskih pučana i plemića y.a politička prava. Arhivski vjesnik. 26/1983. str. 99—131 boriti se za svoje otočane, a tek kad je uvidio da nema drugoga izlaza, napušta Hvar i prebacuje se u Krajinu. No, s turskog se teritorija borba nije dala nastaviti i zato Ivanić odlazi u Rim, a njegov ga narod — zaboravlja! Možda bi ga opjevao onako kako Pribojević slavi neke hvarske junake, pobjednike nad Turcima da je »vojvoda Janko« bar pokušao poduzeti određene korake protiv Turaka. No, siromašni hrvatski velikaši ili isto tako siromašan ugarski kralj kojima bi Jankova pomoć" mogla vrlo dobro doći, nemaju novaca niti za život, a kamoli da unajme plaćeničku vojsku. Stoga, nakon što mu povratak na Hvar nije uspio, Ivanić na svojoj lađi odlazi u daleki Rim gdje mirno živi, vjerojatno uspješno trguje i mirno dočekuje konac svoga burnog života. 5. Tok ustanka a) Povod Već smo naveli dovoljno razloga zbog kojih, po našem uvjerenju, događaji oko »čuda« i »čudo« samo nemaju neposredne veze s Ivanićevim ustankom. Kazali smo i zašto smatramo da se Ivanić odjednom sjetio na prava starogradskih plemića i hvarskih pučana, te nam o tome nije potrebno ponovno pisati. Koliko je danas poznato, vijesti o povodu ustanku su sadržajno vrlo različite i nejednake vrijednosti. Ovisilo je, kao uvijek u takvim slučajevima, tko ih je i s kakvom svrhom i ciljem iznosio. Ipak se na kraju daju uskladiti bar toliko da iz njih doznamo što se stvarno događalo u Starom Gradu prvih dana mjeseca svibnja 1510. godine. Dva pisma iz Dalmacije, pisana istoga dana, posve različito prikazuju uzrok smutnji na Hvaru. Jedno je pismo bračkog kneza N. Molina, a drugo trogirskog kneza A. Viara. Pogledajmo kako brački knez Molino u svom pismu Signoriji od 28. svibnja opisuje početak pobune. On tvrdi da su se u četvrtak pučani digli na plemiće i da su u Starom Gradu (in Liesna vecchia) Matej Ivanić, Jakob Blašković i Ivan Sorela kao i »oni iz sela Vrboske« (e quelli dila villa Verboscha) napali šestoricu mladih plemića i ranili ih tako da se sumnja hoće li preživjeti.

137 A. Viaro, naprotiv, znatno smanjuje krivicu mladih Hvarana, no to je samo znak da su mu vijesti o zbivanjima prenijeli hvarski bjegunci koji su — pristrani. Oni su Viaru ispripovijedali da su se pučani digli zato »što su plemići htjeli silovati i skvrnuti jednu pučanku«.

138 Nasuprot ovih pisama koje pišu manje zainteresirane osobe, stoje dva svjedočanstva iz kruga ljudi koji su imali neposrednu vezu s pobunom. Jedno je prva Ivanićeva optužba na pregovorima u Veneciji, a drugo je pismo providura J. Contarina pisano odmah nakon njegova dolaska na Hvar i nakon prvog smirivanja pobune. 1,7 Sanudo, str. 344. 138 J. Stipišić, Glavni izvori, str. 556. 129