ARHIVSKI VJESNIK 26. (ZAGREB, 1983.)
Strana - 130
Nada Klaić, Matija Ivanić — Vojvoda Janko i stoljetna borba hvarskih pučana i plemića za politička prava. Arhivski vjesnik, 26/1983. str. 99—131 Sto se tiče Ivanićevih izjava u Veneciji, nisu nam poznate u cijelosti nego samo posredno, tj. o njima znamo ono što je zapisao Sanudo. Ivanić govori najprije o uzrocima ustanka, a zatim i o povodu. Tvrdi da oni ne mogu živjeti s plemićima, pa ih napada optužujući ih da su silovali ne samo njihove žene, nego i djevojke (et haver sforzato le femene lhoro fino le pute ec). 139 Prema tome, Ivanić, kako prepričava Sanudo. svodi sve optužbe na povod, iako u Veneciji »mnogo govori« (con moite parole) protiv plemića. Samo se po sebi razumije da je njegova glavna oštrica tada uperena protiv onih hvarskih plemića čiji sinovi su izazvali pučane na otpor. Contarinijevo svjedočanstvo o povodu je vrlo kratko, vjerodostojno, kako se čini, jer je rezultat istrage. Naime, kad je 8. lipnja Contarini sišao na obalu »rečeno mu je da su prije tri dana trojica plemića otišla na zabavu u Stari Grad. Ovi su nekim ženama tamošnjih stanovnika nanijeli neke sramotne stvari, pa je to dalo povoda da se podignu na oružje«. Zatim nastavlja: »Onu trojicu mladića koji su nanijeli sramotu onim ženama našli su u ladji nekoliko milja daleko odanle. Dvojicu su ubili, a treći se s oružjem bacio u vodu i utopio«. 140 Najzad, posebnu vrijednost za to pitanje ima vijest koja potječe iz Bola, a piše je Z. Semitecolo hvarskom knezu Lipomanu, a ovaj šalje to pismo u Veneciju. Semitecolo piše na Hvar 29. svibnja. Njegov je izvještaj potpuniji jer navodi imena nastradalih plemića. On piše da su »sinu gospodina Balzija, sinu Uliksa Mamica kao i nezakaonitom sinu Petra Chinifa odrezali ruke i noge i bacili ih u more«. 141 Dakle, nema sumnje da Ivaniću i njegovim drugovima koji već imaju naoružane barke vrlo dobro dolazi obijest hvarskih plemića! U drugim se okolnostima nitko zbog toga ne bi podigao na pobunu jer je sličnih »sramota« bilo s pučanske ili s plemićke strane bilo ranije, a bit će ih i poslije. Uostalom, da je to dugo očekivani povod i ništa drugo, pokazuje način na koji sami pučani kažnjavaju obijesne mladiće. Da su zahtijevali redovni sudski postupak, ne bi im hvarski knez dopustio obračun s prestupnicima. Prema XIV. poglavlju treće knjige hvarskog statuta određena je »kazna za onoga koji učini nasilje nad nekom ženom« (de poena illius qui violaret aliquam mulierem). Određeno je: »Ako neki čovjek siluje neku ženu protiv njezine volje, neka se prepusti brizi gospodina kneza i sudaca da odrede kaznu nasilniku, ali neka uzmu u obzir kvalitet nasilja i osobe«. 142 Upada u oči da statut ne čini nikakvu razliku među staležima jer predviđa smrtnu kaznu samo za onoga tko je počinio neko — ubojstvo! Jedina je razlika u izvršenju smrtne kazne: neplemić je kažnjen vješanjem, a plemiću se odrubljuje glava! Sanudo, str. 350. Glavni izvori, str. 555. N. dj., str. 554. Statuta, str. 194. 130
