ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)

Strana - 42

Šime Jurić, Pismo Rafaela Levakovića Kasparu Schoppeu iz 1636 g. Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 37—46. postali prijatelji, teško je reći. Najvjerojatnije su se upoznali u Rimu, u kuloarima Propagande, ili preko pojedinih crkvenih uglednika, kakvi su bili npr. imonsignori Lustrici i Mottestrano, što se spominju u ovom pismu, ili neki drugi. Nije nezanimljivo spomenuti da ise u Schoppeovoj ostavštini, u istom fasciklu-kodeksu, u kojem se nalazi Levakovićevo pismo čuva još jedan tekst drugoga našijenca posvećen Schoppeu. To je latinska pjesma bibliotekara Vaticane, Dubrovčanina Stjepana Gradića (1613—1683), pod naslovom »Ad Gasparum Scioppium epigramma Stephani Gradii patricii Ragusei«.

9 U pismu, o kojem je ovdje riječ, Levaković oslovljava Schioppiusa među ostalim patron mio colendissimo (najpoštovaniji moj zaštitnice). Kaže da mu se obraća s malo neuobičajenom molbom. Naumio je napisati latinski govor-čestitku ugarskom kralju

13 u ime svoga naroda. U tom će se govoru poslužiti riječima iz Biblije što ih je zadnji izraelski sudac Samuel izgovorio Šaulu kad ga je prvi put pomazao: »Ecce unxit te Dominus super haereditatem suam in principem, et Kberabis populum suum de manibus inimicorum eius, qui in circuitu eius sunt«." Tu će istaći da riječ ungeri, znači isto što i eligeri,

12 i da je Rimsko Carstvo božja baština. Dijelovi toga carstva isto su tako one zemlje što su pod ugarskom krunom, Hrvatska, Slavonija, Liburnija, Štajerska, Kranjska" i druge, te oni narodi koji žive pod otomanskom tiranijom, Bosanci, Bugari, Srbi, Rašani, Tračani, Makedonci itd. Nakon što u govoru istakne da je Bog onaj koji bira rimskoga cara, a ne izbornici, namjerava još umetnuti riječi »et Hberabis populum cuum itd.« Ubacit će nekako i Ferbia,

u koji 9 Ista signatura: nr. 20, fol. 27v. 10 Suvladar na ugarskom prijestolju i faktički kralj Ugarske bio je u to vrijeme Ferdinand, sin njemačkog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda II Štajerskog (1619—1637). Osjećajući da neće još dugo živjeti, Ferdinand II poduzeo je sve da mu sina još za života izaberu za nasljednika i na carskom prijestolju. Do izbora je došlo 30. prosinca 1636. Tako je dotadašnji hrvatsko-ugarski vladar postao i njemački carem pod imenom Ferdinanda III (1637— —1657). Levaković je očito znao za izborne pripreme pa je pravodobno htio pripremiti svoj govor kao čestitku novoizabranome caru. " »Evo, ovim te je Jahve pomazao za vladara nad svojom baštinom, i ti ćeš izbaviti narod svoj iz ruku neprijatelja njegovih koji ga okružuju«. Samuel I, 10, 1 i d. 12 »Biti pomazan«, »biti izabran«. Klasični oblici glase: ungi

... eligi! Levaković je skovao oblik ungeri (prema njemu eligeri) najvjerojatnije da ga dovede u vezu s rječju Ungari (Hungari). 13 Pisac pogrešno navodi Kranjsku i Štajersku kao »zemlje krune sv. Stjepana«; one su bile austrijske nasljedne pokrajine. Ali, čini se da je Levaković važnije bilo spomenuti sve »ilirske« narode nego ulaziti u državnorapravne odnose pojedinih zemalja novoga cara. " Ime Farbio (Farbius) spominje se u Levakovićevu pismu nekoliko puta, i po svemiu se čini da je to bio konspirativni nadimak za nekoga vrlo uglednog suvremenika, najvjerojatnije koju istaknutiju vojničku osobu. Kako inače razumjeti Levakovićevu izjavu da bi taj Farbio bio vrlo pogodan da oslobodi Ugarsku i balkanske zemlje od Turčina? Na pamet nam padaju suvremene ličnosti kao: Ivan Draskovic (1603—1648), hrvatski ban i kasnije ugarski palatin, Vuk Krsto Frankopan (oko 1989—1652), general Hrvatske i pri42