ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)
Strana - 398
pojedinih cjelina, njezinu funkciju i konačnu svrhu. U prikazu svakog od nosilaca podataka nastojao sam utvrditi osnovu za vrednovanje te utvrdim što zapravo znače te cjeline, koja dokumentacija ulazi u sastan dokumentacije. Stavljajući težište na funkcionalne cjeline, a ne na pojedine nosioce podataka, nastojao sam zadržati zornu sistematizaciju kao stvarnu osnovu za vrednovanje. 1) POSLOVNE KNJIGE predstavljaju osnovne evidencije o poslovanju. One po postojećim propisima imaju značenje javnih isprava. Mogu se voditi u slobodnim listovima (»kartice«) ili u obliku povezane knjige. U sistemu dvojnog knjigovodstva 1 za osnovne poslovne knjige smatraju se glavna knjiga i dnevnik. a) Glavna knjiga predočuje zbir (raktoteku) osnovnih pokazatelja o poslovanju, koja se vodi po pojedinim računima (conto), sistematski, na osnovi propisanog, odnosno razrađenog kontnog plana. Za razliku od dnevnika, u glavnoj se knjizi svaka poslovna promjena evidentira (knjiži) na posebnoj odgavarajućoj kartici (računu). Knjiženja u glavnoj knjizi vode se pojedinačno po pojedinim nosiocima poslovnih promjena (analitika, analitičko knjigovodstvo) i skupno za istovrsne nosioce poslovnih promjena (sintetika, financijsko knjigovodstvo). Iako se, dakle, glavna knjiga sastoji od dva osnovna dijela, analitike i sintetike, u fizičkom smislu, pogotovu ako se radi o knjigovodstvu manjeg opsega, ta se dva dijela po završetku poslovne godine vrlo često uvezuju u jedinstvenu glavnu knjigu. Nasuprot toj praksi, u knjigovodstvima znatnijeg obujma, pojedini analitički računi čine čitave zasebne knjige. Dok je u slučaju jedinstvene glavne knjige eventualno razdvajanje tih dvaju dijelova, prilikom sređivanja dokumentacije u registraturi ili arhivu, u svakom slučaju nepreporučivo, pravilno izlučivanje analitičke dokumentacije po isteku roka, u drugom slučaju, može se smatrati poželjnim. Kontni plan financijskog knjigovodstva propisan je jedinstvenim propisima za pojedine korisnike društvenih sredstava 2 , dok analitički kontni plan ti korisnici razrađuju prema vlastitim potrebama u pravilniku o vođenju knjigovodstva. Propisani kontni plan zasniva se na centimalnoj klasifikaciji skupnih nosilaca poslovnih promjena (trocifreni brojevi) koji su razvrstani u deset osnovnih klasa prema prvoj cifri conta. Upisivanje u glavnu knjigu obavlja se na osnovi naloga za knjiženje ili temeljnice, koja je zapravo skica i preliminarna kontrola knjiženja (ravnoteža stavka i protustavka), odnosno u kojoj zbroj lijeve i desne strane treba da bude jednak. Po svojem mjestu u knjigovodstvenom postupku ona čini sponu između dokumentacije, na osnovi koje se knjiženja vrše, i glavne knjige. Vode se sistematski i odvojeno prema dokumentaciji na osnovi koje se knjiženja vrše (kupci, dobavljači, blagajna, žiro-račun), odnosno posebno za završna knjiženja prilikom sastavljanja periodičnih obračuna i završnog računa, a odlažu uz dokumentaciju na 1 Osnovno je pravilo dvojnog knjigovodstva, nasuprot prostom, da se svaka poslovna promjena knjiži na najmanje dva računa, na jednom kao stavka, a na drugom kao protustavka. 1 Po postojećim propisima (»Zakon o knjigovodstvu«, SI. list SFRJ br. 58/76) u upotrebi se momentalno nalazi šest propisanih kontnih planova: za organizacije udruženog rada, banke, samoupravne interesne zajednice, zajednice osiguranja, organe društveno-političkih zajednica i za ostale korisnike društvenih sredstava (društveno-političke i društvene organizacije). 398
