ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 372

rative. Takvo stanje se moglo čak pogoršati ako se ubrzo, kako je to predviđao dr. A. Dulibić, ne poduzmu potrebne zaštitne mjere, što opet nije bilo u skladu s odredbama Konvencije. Takvo kritično stanje arhivalija smještenih u Splitu bilo je već tada poznato članovima talijanske delegacije, koji su, istina, dali usmeni prigovor, ali je žalibože ostalo samo na tome. Jamačno bi njihov energičniji protest urodio plodom i prisilio vlasti Kraljevine SHS na poštovanje odredaba Konvencije odnosno na brigu oko dodijeljenog arhivskog i registraturnog materijala. Da bi se dotična građa zaštitila od propadanja, dr. A. Dulibić je višim vlastima predlagao da se sagradi posebna mala zgrada u Splitu, koja bi se prema potrebi mogla nadograđivati. On je također tražio od Ministarstva vanjskih poslova i to da se za građu koja je 1926. god. trebala prispjeti u taj grad pronađe prikladan prostor za njezin privremeni smještaj", ali se Ministarstvo oglušilo na te opravdane i vrlo korisne molbe. Dapače, ono je tada otvoreno izjavilo da će se teško moći udovoljiti obvezama koje nameću spomenute odredbe Konvencije, jer, kako rekoše, »nas sve to skupo stoji«. Nadalje, ono je izrazilo uvjerenje da je preuzeto mnogo onih spisa koji nisu »ni od potrebe ni od važnosti« i smatralo je čak da nije potrebno naročito inzistirati na daljoj podjeli spisa, pošto su »naše vlasti u neprilici kamo da smeste arhive koje su poslate iz Zadra«, dok su, na drugoj strani, »u Zadru one izvrsno pohranjene i lako pristupačne svakom«

54

. Da je ono tako mislilo nekoliko godina prije, ne bi bilo ni došlo do dotične podjele spisa, što bi u krajnoj liniji, gledano s današnjeg aspekta, bilo kudikamo bolje. Primjer Splita sam po sebi nameće logično i opravdano pitanje: kad je tako postupljeno sa spisima u velikom upravnom središtu, gdje je bilo svakako ljudi od autoriteta i znanja, što je onda bilo drugdje, gdje nije bilo ni najosnovnijih uvjeta za čuvanje materijala takve vrste? Naravno, možemo samo zamisliti njihov negativan tretman i bijedno stanje. Kakav je pak bio odnos birokracije Kraljevine SHS prema vrijednoj arhivskoj građi, koja je predstavljala i administrativnu i kulturnu baštinu, može nam najbolje poslužti činjenica da je za neke njezine visoke funkcionare ona bila obično »stara kartušina«, »bezvrijedni i suvišni papirni balast«. Stoga se i nije čuditi onda tolikom nemaru prema dodijeljenim arhivalijama. No ne smijemo jedino u tome tražiti uzroke propadanju i nestanku velikog dijela tih spisa, nego je tome jednim dijelom krivo i materijalno siromaštvo mlade balkanske kraljevine, koja nije bila u mogućnosti podmiriti potrebne troškove. Dopuštamo da je među dospjelim materijalom bilo i nešto bezvrijednog, registraturnog materijala, ali je svakako velika većina dotične građe značila pravu dragocjenost za znanost. Možda bi ipak bilo mnogo bolje da je vlada Kraljevine SHS prije, odnosno na vrijeme, shvatila iznesenu konstataciju, da se spisi u Zadru izvrsno čuvaju i da su zapravo lako dostupni zainteresiranima, bilo administraciji bilo znanstvenicima. Preostaje nam da se tješimo opravdanom činjenicom da je podjela bila zaista neophodna za normalni kontinuitet administrativnog uredovanja Dalmacije. Greška je učinjena i u tome što su arhivalije bile razasute « Isto, br. 229. 54 Isto, br. 314. 372