ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 371

lost, ne zna se čak točno ni to o kojim se zapravo arhivalijama radilo, ali se može s razlogom pretpostaviti da je riječ o građi koja je bila u srodnosti s poslom spomenutih ustanova. Nadalje, komisija je radila i na podjeli nekih sudskih depozita, što nije bilo u njezinu primarnom planu rada. Naime, takvi predmeti pri kotarskom sudu u Korčuli, koji su se odnosili na stanovnike Lastova, tada građane Italije, bili su podijeljeni i predani njihovom nadležnom sudu. Slično je učinjeno i s depozitima jugoslavenskih građana, a koji su bili pohranjeni kod bivšeg kotarskog suda i tadašnjeg građanskog i krivičnog suda u Zadru (Tribunale civile e penale). Treba spomenuti i to da su početkom studenog 1926. god. talijanski predstavnici zatražili od Historijskog arhiva u Dubrovniku one spise i dokumente koji se odnose na otok Lastovo, a koji bi, navodno, Italiji trebali poslužiti u administrativne svrhe. Naša delegacija, naravno, nije za to htjela ni čuti pod opravdanom motivacijom da Dubrovnik u posljednje vrijeme nije bio niukakvom smislu središte spomenutog otoka, a da bi stariju građu, eventualno, trebalo dijeliti na osnovi pravila za podjelu historijskih spisa. Na sreću, kako se čini, takva pravila nisu bila donesena, te nije došlo do podjele dokumenata Dubrovačkog arhiva. Poslije četveromjesečnog djelovanja komisija je 8. studenog iste godine ponovno prekinula rad. Zbog vrlo teških uvjeta prijevoza spisa i nastalih kratkih zimskih dana, kao i potrebe da se napokon riješi pitanje podjele tzv. historijskih spisa, delegati obiju strana su se suglasili da se privremeno prekine rad. Istodobno je dogovoreno da će predsjednici delegacija zajednički odlučiti kada će nastaviti posao na podjeli još nekih preostalih fondova koji su smatrani velikim historijskim vrijednostima. To se odnosilo u prvom redu na tzv. »historijske spise« i katastarske mape iz 1823. god. Iako je na raspustu komisije izražena obostrana želja da se rad, za koji je trebalo, po mišljenju dr. Dulibića, još oko četiri mjeseca, nastavi negdje u proljeće iduće godine, do nastavka te akcije ipak više nikad nije došlo. Istina, dr. A. Dulibić je sve do početka 1929. god. vodio povremeno korespondenciju u vezi s podjelom »arhiva« u Zadru, ali je otada prekinuta svaka konkretna aktivnost s tim u vezi. V. Odredbom čl. 30. spomenute Konvencije za opće sporazume Kraljevina SHS je bila dužna pažljivo i brižno čuvati dodijeljeni arhivski i registraturni materijal. Obje države su se uzajamno obvezale da će jedna drugoj dopustiti uviđaj, prijepis ili fotokopiranje zanimljivih dokumenata, pa je bilo neophodno da se taj sav materijal smjesti na sigurno i prikladno mjesto, da se sredi prema važećim arhivskim načelima i propisima, na čemu je naročito inzistirao dr. A. Dulibić. Naime, rekli smo već da je on početkom 1925. god. putovao specijalno u Split radi pregleda tamo dopremljenih spisa i zatekao gotovo očajno stanje, pa odatle i rezultira njegov vapajni zahtjev za pravilan i dostojan tretman te građe. Tada su (1925) spisi u Splitu još uvijek ležali nagomilani po raznim skladištima i potkrovljima, pa je stoga svako njihovo konzultiranje bilo nemoguće, premda su tamo dopremljeni jedino zbog ope371