ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 340

što daje mogućnost postupne obrade materijala, tj. odmrzava se onolika količina građe koju je moguće, odabranim postupcima, obraditi na dan ili kroz neko određeno kraće vremensko razdoblje. Bit toga postupka je u tome da se u pogodnoj ambalaži (plastični ili drveni plitki sandučići) građa smjesti u hladnjaču na temperaturi od oko —30°C, tako da se naglo smrzne. U tako smrznutom stanju materijal može stajati relativno neodređeno vrijeme. Ako se prati stručna literatura s tog područja, susreću se dva pojma koja je potrebno lučiti, a to su »deep freezeing« (engl.) — duboko smrzavanje i »freeze-drying« (engl.) ili »la liophilisation« (fr.) — sušenje u vakuumu u smrznutom stanju, što su, kao što se vidi dva različita pojma i postupka. Duboko smrzavanje je samo mjera konzervacije; time se ne postiže i istovremeno sušenje, dok se kombinacijom smrzavanja i obrade vakuumom može postići i sušenje materijala, naravno uz dodatne uređaje. Jedan od kronološki prvih članaka o primjeni dubokog smrzavanja i sušenja uz duboko smrzavanje, koji smo našli, je: R. O. Hower, Freeze-Drying Biological Specimens, Museum News, 42 (1964) 6, Technical Supplement No. 1, I

—

VIII, u kojem se, kako se već iz naslova vidi, obrađuje problem sušenja bioloških preparata u muzejima, ali je interesantan zbog toga što se u njemu može naći povijesni pregled razvoja ove metode, teorijske osnove i shema odgovarajuće aparature. Slijedi članak: M. A. Popov, K voprosu o zamoraživaniju bumagi, Voprosy arhivovedenija, (1965) 4, 61-10. Namjera autora bila je da prikaže i objasni procese koji se zbivaju u arhivskom materijalu koji se čuva u spremištima gdje se temperatura u zimskom razdoblju redovito spušta ispod 0° odnosno —4°C. Na temelju stručne literature i vlastitih pokusa teorijski objašnjava i pokazuje da se čvrstoća papira nakon smrzavanja a zatim odmrzavanja dosta značajno smanjuje. Naime polaganim smrzavanjem stvaraju se u kapilarama celuloznog vlakna kristalići leda koji cijepaju stijenke kapilara, zbog čega se smanjuje čvrstoća vlakna. Međutim, treba imati na umu da je veličina kristalića leda to veća što se materijal polaganije smrzava. Ako je smrzavanje naglo, njihova veličina je bitno manja, pa je i stupanj oštećivanja stijenka kapilara manji. Autor dalje navodi da su oštećivanja to ozbiljnija što se smrzavanje i odmrzavanje češće ponavlja, što je u svakom slučaju izvan svake sumnje. Sve nam ovo može biti praktično razumljivije, ako se prisjetimo na sada već gotovo svakodnevna iskustva s prehrambenim artiklima koji se čuvaju u hladnjačama. Sasvim je sigurno da je smrzavanje proces koji ne djeluje povoljno na osobine papira, međutim, ako se ima na umu da to nije standardni i svakodnevni postupak s dokumentima, nego samo mjera konzervacije velike količine namočenih dokumenata i knjiga, dakle sasvim izniman postupak, prednost te metode pred opasnošću od oštećivanja plijesnima i hidrolitičkom razgradnjom celuloze dugotrajnim djelovanjem vode i vlage, očigledna je. Jedan od prvih članaka u kojem se priopćavaju iskustva primjene dubokog smrzavanja na obradu arhivske i bibliotečne građe je: James Flink — Henrik Hyer, Conservation of Water-damaged Written Documents by Freeze-drying, Nature, 234 (1911) 5329, 420. Autori opisuju postupak s dokumentima i knjigama namočenim prilikom gašenja požara koji je zimi 1968. godine zadesio biblioteku u Godthabu na Grenlandu. Materijal je bio zamrznut i u takvom stanju otpremljen u Kopenhagen, gdje je u zamrznutom stanju stajao dvije godine. Nakon više raznih pokusa radi pronalaženja optimalnog načina sušenja, materijal je osušen u vakuum-komori. Rezultati takva sušenja bili su povoljni, s izuzetkom fotografija, koje su se sušenjem slijepile, te ih je trebalo ponovno namočiti kako bi se razlijepile. 340