ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)
Strana - 296
nesređenom i nepreglednom, mora dolaziti i do ozbiljnih zastoja u odvijanju poslova. Ima autora koji tvrde da se sposobnost države često može mjeriti prema tomu u kojoj se mjeri njeni spisi s uspjehom čuvaju. U posij ednih 150 godina količina registraturne građe, prvenstveno pisane, strahovito je porasla. Taj porast razmjeran je otprilike porastu broja stanovnižtva na zemlji od sredine XVIII stoljeća. Povećanje broja stanovništva uvjetovalo je proširenje svih vrsta djelatnosti, što se odrazilo u proizvodnji spisa. Spisi se uglavnom stvaraju kao nusprodukt čovjekove djelatnosti i općenito njihova proizvodnja raste usporedo s proširivanjem radnih zadataka. Velikom porastu količina registraturne građe pridonijela je u novije vrijeme upotreba mehanografskih sredstava u administrativnom poslovanju. Ovakav razvitak prouzrokovao je u čitavom kulturnom svijetu problem smještaja registraturne i arhivske građe. O smještaju građe zavisi sigurnost građe, njena sređenost i mogućnost pravilnog i brzog korištenja, te konačno uredna, propisana predaja arhivskoj ustanovi. Problem spremišnog prostora i smještaja registraturne odnosno arhivske građe jednako je aktuelan kod stvaratelja građe (imalaca registratura) i kod arhivskih ustanova. Arhivske ustanove su nastojale ublažiti nedostatak spremišnog prostora i postići ekonomičnije uskladištenje racionalnim korištenjem prostora: upotrebom polica s gušćim pretincima, povišavanjem polica mimo arhivističkih normi, promjenom položaja arhivalija na policama, iskorištavanjem sporednog prostora u zgradama itd. Mnogo se očekivalo, naročito u razdoblju između 1940—1950. godine, od mikrofUmiranja građe. Smatralo se da će mikrofilmovi riješiti arhive (i registrature) velike opterećenosti građom, time što će se znatne količine mikrofilmirane građe moći da unište. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da takvo riješenje nije postignuto. Ono daje dobre izglede i ohrabruje za budućnost, ali treba tražiti rješenja za sadašnje nepovoljno stanje. Najefikasnije sredstvo za smanjenje obujma građe u registraturama je povremeno i pravovremeno izlučivanje (škartiranje) građe kojoj je istekao rok čuvanja i prestala vrijednost za operativno poslovanje, a nema vrijednosti za naučna istraživanja, niti za druge društvene potrebe i potrebe građana. Međutim nastajanje građe u administraciji je tako veliko da ni uz redovna izlučivanja reglstraturna spremišta (arhivi uz pisarnice) ne mogu prihvatiti i normalno smjestiti svu građu koju treba čuvati. Ne mogu to ni arhivske ustanove unatoč proširivanju arhivskih spremišta. Izložene okolnosti primorale su da se u svijetu počelo osnivam'em registraturnih centara (međuarhiva ili posrednih arhiva) za pojedina područja, odnosno za određeni krug srodnih imalaca registratura, U SSSR-u su to arhivi s promjenjivim sastavom arhivske građe, u Njemačkoj Zwischenarchive (međuarhivil, u Francuskoj les dépôts intermédiaires (posredna soremišta), u SAD records center (sabirni centri za spise). U većini zemalja ovakvi međuarhivi ili posredni arhivi su osnivani poslije drugog svjetskog rata. TJ nordijskim zemljama, točnije u Estoniji, osnovan je prvi ovakav arhiv 1921. godine. U međuarhive oohraniuje se reglstraturna građa iz onih registratura za koje je međuarhiv osnovan. Građa se pohranjuje u međuarhiv 296
