ARHIVSKI VJESNIK 19-20. (ZAGREB, 1976-1977.)

Strana - 234

Nasljeđuje ga sin Ivan ili Ivaniš. Ni ovaj nasljednik nije bio ništa manje značajan i utjecajan od svoga oca

2

. Naročito se istakao svojim dalekovidnim i dosljednim otporom prodiranju Mlečana u naše krajeve. Uz neprekidnu stražu protiv svojih protivnika

—susjeda i prvih turskih pljačkaških odreda ovome je Nelipiću najveću brigu zadavala činjenica da nije imao muškog potomka kojemu bi ostavio svoju golemu baštinu

8

. Zbog toga pokušava sve da je sačuva za svoju stariju kćerku Katarinu. Preko moćnog krčkog modruško-senjskog kneza Mikule Frankopana on uspijeva ishoditi od kralja Žigmunda obećanje da unaprijed odobrava Nelipićev prijenos baštine na žensku nasljednicu ukoliko ne bi imao zakonitog muškog odvjetka (praefectio regis). Za veću sigurnost udaje svoju kćerku za Mikulina sina Anža i toga svoga zeta istodobno odmah i posinjuje. Tako ispunjava još jedan od uvjeta sticanja plemićkog posjeda (per adoptionem filialem). Unatoč tomu, strahujući i dalje od Zigmundove nevjere, on u nekoliko navrata izručuje svojoj kćeri pojedine dijelove svoje državine za nekakve njezine fiktivne posudbe novca. No da se i »vojnički« osigura za svaku eventualnost, Ivaniš nastoji steći podršku i simpatije i među samim svojim podanicima. Naročito mu je stalo da priveže uza se starinarce stočare cetinske Vlahe koji su živjeli po planinskim predjelima njegove kneževine, a bili su poznati kao osobito borben elemenat koji je već u više navrata iskazao znatne vojničke usluge bivšim gospodarima Cetine pa i samom Ivanišu. Opisane prilike nesumnjivo su bile prava pozadina darovnice koju ovdje objavljujemo. Ona je upravo klasičan primjer darovanja »za vjernu službu«: Ivan, sin Ivana Nelipića, između ostalog knez Cetine, Klisa i Rame i bivši ban kraljevina Dalmacije i Hrvatske, dariva neopozivo braći Vignju, Pavlu i Grguru, sinovima Dubravka Dehojevića i njihovu stričeviću Nikoli, sinu Vukotinu, i njihovim potomcima za bezbrojne usluge i pomoć, »pri čemu se nisu ustručavali ni krv za nj proliti« (sanguinis eorum effusione non omittendo), svoje selo Rudu u Cetini, u njezinim zakonitim granicama, sa svim njenim pripadnostima: zemljama, vodama, šumama itd. itd. obećavajući da će njih i njihove baštinike braniti protiv svakoga koji bi ih pokušao ometati u njezinu posjedovanju. Isprava je datirana »U Cetini, u našem gradu Vsinju dana 15. ožujka 1418 godine.« Isprava je među ostalim značajna jer u njoj dolazi cio niz zanimljivih toponima koji su nekoć bili u upotrebi u ovom cetinskom selu, a koii su se danas, čini se, potpuno izgubili. To su: Vrgorina Stina, Gomila, Sergni (?) Otok, Dugi Brod, zatim Zubova Gomila. Koviljni Rat, Sovica, Jarčiišća, Lipa Vlaka. Vardišća, zdenac To Draf i?), O^arov Dolac, Hrbočka Glavica, Kmetji Dolac pa vrh brda zvan Osoje. * Klaić ga smatra »jednom od najistaknutijih ličnosti slavenskog juga potkraj 14. i u p»-vim decenijama 15. st.« 1 Prema problematičnoj tradiciji obitelji Oršić, koiu je iskoristio Kukuljević u snomenutom članku, posljednji cetinski knez Ivan Nelinić imao ie čak 6 sinova! Pet ih je poginulo od Turčina (vjerojatno 1396. god. u bici kod Nikopolja, a šesti »Oršičin sin« (prema imenu majke Elizabete Bubek zvane »Orša«) posvadivši se teško s ocem, otišao je u TtaWn i oženio se u Veroni s Juliianom Scaliger. Otuda i» kasnile nrešao u Carigrad gdje je 1453, prilikom turskog zauzeća grada, poginuo s četom Hrvata boreći se zajedno s posljednjim bizantskim carem Konstantinom IX Dragašem. (Usp. Kukuljević, o. c. str. 234