ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 448

I na tom je poslu bio od svih nas najuspješniji, pa su ga uvijek zapadala najkompliciranija zaduženja. O tome bi mogli svjedočiti i razni strani gosti koje je znao izvlačiti iz najnevjerojatnijih neprilika. Po završetku studija počinje njegovo kretanje u službi. Od 1. prosinca 1960. do 24. ožujka 1962. predaje na virovitičkoj gimnaziji i zatim odslužuje vojsku. 1. lipnja 1963. dolazi k nama u Arhiv Hrvatske u Zagrebu. Ponovilo se tada ono što se događalo u svakom novom poslu koji je preuzimao — činilo se da mu upravo arhivski posao najviše leži. Poznavanje latinskog i njemačkog jezika, besprijekorna fizička i psihička kondicija i neviđen radni polet omogućavali su mu da svladava goleme količine najtežeg posla na Odjelu za stariju građu. Nakon što se oženio, prešao je 1. lipnja 1965. na neko vrijeme u Pokrajinski arhiv u Kopru, želeći tako osigurati stan i namještenje za suprugu Moranu. Dok je ondje radio, odjednom sam opazio da govori i piše talijanski i slovenski, koje je sam u kratko vrijeme svladao, jer su mu ti jezici trebali u tamošnjoj sredini. U koparskom arhivu radio je do 31. srpnja 1968. 1. rujna iste godine našao se na talijanskoj gimnaziji u Piranu, gdje ostaje do 31. kolovoza 1969. Obogativši se stručnim iskustvom i svladavši dva nova jezika vraća se 1. rujna 1969. ponovno u Arhiv Hrvatske. Preuzima iste poslove koje je obavljao već za svog prvog boravka u tom arhivu, u prvom redu svoj dio posla na priređivanju latinskog teksta Saborskih zaključaka za tisak. Njegovom zaslugom u taj su posao uvedene neke važne novine. U sve većoj mjeri preuzima odgovornosti u samoupravnim organima i stručnim arhivskim tijelima. Sudjeluje na raznim arhivskim savjetovanjima u zemlji i inozemstvu. Zadnjih godina težište njegova stručnog rada premješta se na istraživačke pohode arhivima okolnih zemalja, najprije u potrazi za novim dokumentima o seljačkoj buni 1573, a zatim i sa drugim zadacima. Kolege u budipeštanskim, bečkim, gradačkim i drugim arhivima i bibliotekama dugo će se sjećati tog neumornog istraživača koji je pročitao ili prelistao goleme količine njihove arhivske i bibliotečne građe, zadivljujućom se spretnošću snalazio u arhivskim pomagalima, vodio opširne bilješke i sastavljao izvanredno čitke i iscrpne izvještaje. Nas nekoliko njegovih kolega koji smo u više navrata s njime bili na takvim inozemnim studijskim boravcima najbolje znamo kakva je blagodat bila imati u ekipi tako izdržljivog i za najraznovrsnije poslove spremnog istraživača koji svojim poletom daje tempo, brine se za organizaciju posla i danomice izlazi s ponekom originalnom zamisli ili prijedlogom, i to često u trenutku kad smo mi ostali smatrali da su sve istraživačke mogućnosti iscrpljene i kad smo umorni padali na krevete po hotelskim sobama. Teško bi bilo iscrpno nabrojiti sve što je Ivicu zanimalo u slobodno vrijeme. Rekao bih sve — od klinovog pisma i japanskog do numizmatike i filatelije. Njegov otac Uroš ga je već negdje u šestom razredu gimnazije jedno-? dana zatekao kako iz nekog rječnika ispisuje hebrejske korijene. Otada pa sve do svoje prerane smrti nezadrživo se razvijao u svestrana filologa i polihistora. Krug ljudi iz zemlje i svijeta s kojima je izmjenjivao stručne obavijesti i usluge neprestano se širio. To se među ostalim može vidjeti i iz pisama što su mu stizala s najrazličitijih strana s molbama za stručne usluge, podatke i priloge za pojedine stručne časopise. O tome rječito govore i pisma s izrazima sućuti što su po njegovoj smrti pristigla supruzi Morani. Mjesto mnogih drugih primjera navest ću ovdje samo njegovo poznanstvo iz koparskog razdoblja s profesorima Gasparettijem i Semijem iz Venecije. Prvi od te dvojice spominje u svojoj sažalnici da čuva sva Ivičina pisma »prepuna dragocjenih podataka i obavijesti za moja istraživanja o venecijanskom staklu«, dok prof. Semi smatra da je Ivičina smrt »gubitak ne samo za hrvatsku nego i za evropsku kulturu«. Zatim navodi ove podatke: »Upoznao sam Ivana Filipovića pred desetak godina i smjesta sam shvatio da se s njime može surađivati u povijesnom istraživanju moje Istre.kome se on već bio posvetio. Najprije smo mnogo raspravljali o Vergeriju, i on mi je u dva navrata preveo 448