ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 442

arhivskih fondova koji se čuvaju izvan njihova naravnog smještaja«. Izložio je kriterije istraživanja koje su predložili stručnjaci, napose se osvrnuo na rekonstrukciju arhiva nakon utvrđivanja pripadnosti građe prema principu provenijencije. Istaknuo je da nije dosta utvrditi pripadnost arhivalija nekom arhivu u kojem se sada nalaze, nego treba utvrditi njihovo podrijetlo, kojoj ustanovi ili osobi pripadaju po svojoj provenijenciji i u kojem bi se arhivu zapravo po svojoj prirodi morala takva građa nalaziti. Samo u tom slučaju spisi zaslužuju potpunu i neoporecivu vjerodostojnost (fides absoluta), a U svakom drugom slučaju autentičnost dokumenata treba dokazivati. Prof. Batteli je dalje govorio o općem značenju i vrijednosti rada u modernim arhivima te naznačio razne inicijative širom Evrope u vezi s temom kongresa, 0 kojima će općirnije govoriti predavači. Prvi predavač kongresa bio je abbè Charles Moiette, predsjednik Društva crkvenih arhivista u Francuskoj, a govorio je o problemima arhivskih izvora za vjersku povijest. Izložio je sadašnje stanje crkvenih arhiva u Francuskoj iz vremena prije francuske revolucije, koji su koncentrirani u državnim arhivima, o arhivima poslije revolucije i o sadašnjim arhivima u nastajanju, koji su u opasnosti rasipanja zbog raznih uzroka. Zatim je prof. José M. Fernadez Catón, tajnik Španjolskog društva crkvenih arhivista (Association espanola de Archiveros Ecclesiasticos), govorio o istraživanjima crkvenih fondova u španjolskim arhivima: 1. o fondovima izvan njihova početnog sjedišta, 2. o crkvenoj dokumentaciji od XVI do XIX stoljeća, 3. o odredbama episkopata o arhivima te 4. o zakonodavstvu, organizaciji i poteškoćama u održavanju župnih arhiva. Španjolski arhivisti žele da se crkveno arhivsko zakonodavstvo posuvremeni te da se riješi status službe dijecezanskih arhivista. Prof. Leonardo Mazzoldi, nadzornik arhiva za Lombardiju, iznio je nekoliko novijih povoljnih rješenja skupljanja rasutih arhivalija crkvene provenijencije. Pri tom je napomenuo kako je nužno osposobiti župsko svećenstvo za uređivanje i čuvanje župnih arhiva, naglasivši pri tom važnost popisivanja 1 inventariziranja crkvenih arhiva. Prof. Sergio Zaninelli istaknuo je u svom predavanju kako treba poticati sve za prikupljanje arhivske građe koja se nalazi kod privatnih osoba, a često je to važna dokumentacija, koja kod privatnika nije pristupačna javnosti, a izvrgnuta je opasnosti da propadne. Möns. Carlo Marcora, bibliotekar Ambrozijane, prikazao je brojne arhive koji su deponirani u ovoj glasovitoj milanskoj knjižnici. Iz opisa inventara moguće je upoznati i rekonstruirati stare kaptolske arhive u Milanu i Vareseu. Načinjeno je 10.000 regesta i kartoteka za pergamene, što je dragocjen materijal za rekonstrukciju starih rasutih milanskih arhiva. Izvanredan materijal predstavlja 35.000 pisama upravljenih sv. Karlu Boromejskom s konceptima njegovih odgovora, što je sve popisano i složeno u kartoteku te pripravljeno za objavljivanje. Veliku vrijednost predstavljaju osobni arhivi nekih znamenitih Talijana, npr. Cesara Cantùa, biskupa Bonomellija, vojvode Gallaratija Scotti ja i mnogih drugih. Aldo Caserta, arhivist Državnog arhiva u Napulju, prikazao je stanje crkvene arhivske građe iz oko 6.800 dokinutih samostana i bratovština između 1751. i 1867. god., koja se našla u napuljskom državnom arhivu i u 23 knjižnice Campani je. Predložio je da se koncentriraju arhivi koji su u opasnosti od raspršivanja, da se istraži arhivska i rukopisna građa u knjižnicama, da se objave cjeloviti inventari i regesti građe uz naznaku gdje se koji dio nalazi. Spominje da su u Italiji poslije konkordata god. 1929. mnogi redovnički arhivi preneseni u Rim i koncetrirani u njihovim generalnim kućama. Ova je rasprava možda najviše od svih pokazala opravdanost i aktualnost kongresne teme o arhivima izvan mjesta njihova postanka. Möns. Dante Balboni prikazao je slučaj koncentracije arhiva redova i bratovština u arhivu nadbiskupske kurije u Ferrari. Radi se o 151 arhivu 442