ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 434

i to zato, što su je bili već imali prije preseljenja, a stekli su je izborom za pećskog patrijarha u Turskoj. Svi ostali poglavari srpske crkve u Habzburškoj monarhiji u 18. i prvoj pol. 19. st. nosili su titulu mitropolita, a njihova crkvena provincija nazivala se Karlovačka mitropolija. Niz patrijarha na habzburškom teritoriju počinje istom 1848. proglašenjem Josifa Rajačića za patrijarha. Rasprava Kurta Wesselya »Neuordnung der ungarischen Grenzen nach dem grossen Turkenkrieg« (str. 29—93) odnosi se prvenstveno na tadašnju Ugarsku odnosno dobrim dijelom na današnju Vojvodinu, ali djelomično zadire i u probleme krajiške historije u Hrvatskoj. Iako je uređenje, koje autor opisuje u svojim osnovnim linijama i dosad bili poznato, vrijednost je autorova rada u mnogim novim podatcima iz arhivske građe koja se nalazi u Beču. Gdje god je bečka građa bila nedostatna za zaokruženi prikaz, autor je pomno koristio vrela iz naše (Ivić i drugi) i mađarske literature. Manje nepreciznosti i greške (npr. ni ovaj autor nije posve na čistu s patrijarsima) ne umanjuju vrijednost ovog priloga. Peter Krajasich posvetio je svoj prilog »Die Militargrenze in Kroatien mit besonderer Berucksichtigung der sozialen und wirtschaftlien Verhaltnisse in den Jahren 1754 bis 1807« (str. 95—127) isključivo hrvatskom području Vojne krajine, pa je zato taj za nas od posebnog interesa. Krajasich, pregledno i oslanjajući se na izvorni materijal, prati upravno-političke, pravne i organizacione mjere, koje nakon mnogih lutanja dovode do stabilizacije krajiškog uređenja Temeljnim krajiškim zakonom iz 1807. Našem će čitaocu nedostajati iscrpnija analiza stvarnog društveno-ekonomskog položaja krajišnika u razmatranom vremenu, jer se taj položaj tek djelomično ogleda u reformnim propisima. No, možda je i prirodno da austrijski historičari stavljaju jači akcenat na istraživanje rada austrijske uprave u Vojnoj krajini, dok nas više zanima kako je živjeo naš vlastiti narod. U svakom slučaju Krajasicheva radnja ne može se mimoići u daljnjem istraživanju tog značajnog razdoblja krajiške historije. Vrlo pomno i dokumentirano napisan je prilog Hansa Bleckwenna »Uniformen und Ausriistung der osterreichischen Grenztruppen 1740—1769« (str. 129—203). Crteži i reprodukcije u boji i crnobijeloj tehnici olakšavaju razumijevanje teksta. Autor u svojoj radnji ne vodi računa samo o propisima o uniformama i opremi krajišnika, nego-koliko mu tu izvorna građa dozvoljava — nastoji proniknuti u praktičnu primjenu tih propisa, kao i otkriti reperkusije ekonomskog stanja krajišnika na problem njihovog uniformiranja. Uz ovaj doista izvrstan rad dodali bismo samo nekoliko primjedaba. Čini nam se da je autor prenaglasio značenje problema uniformi za bunu u Varaždinskom generalatu 1755. (str. 146). Pitanje uniformi bilo je samo neposredan povod za izbijanje bune, čiji su razlozi mnogo dublji. Za tumačenje naziva »Abba Mutel« (str. 156) svakako ne dolazi u obzir francuski »Abbe-Mutelchen«, nego samo arapski izraz aba. Riječ aba, iako arapskog porijekla, udomaćena je kod nas u značenju »grubo sukno i od njega ogrtač«. Ta riječ ukazuje na materiju od koje je kabanica napravljena, a ne na kroj, prema tome može imati rukave, kao što su ih imale serežanske kabanice od abe. Što se tiče tajanstvenih slova »S« i »H« na krajiškoj opremi, ne može opstati pretpostavka — koju i sam autor ističe s maksimalnom rezervom — da se tu možda radi o ranom nacionalnom simbolu u smislu srpsko-hrvatski ili slično. Značenje tih slova treba tražiti u njemačkom ili možda latinskom jeziku, a ne u našem. Zanimljiv je prilog Waltera Hummelbergera »Zur Geschichte der Sereschaner« (str. 205—229). Iako nije rađen na dosad neobjavljenom materijalu, ovo je vrijedan rad, jer su u njemu prvi puta sa različitih strana sistematski prikupljeni podatci o tom posebnom krajiškom odredu, za koji još uvijek nije utvrđeno kada je zapravo nastao. Autor točno navodi da se u dosada poznatoj građi serežani prvi put spominju u Militar-Granitz-Rechten iz 1754., iako je starija literatura pretpostavljala da su serežani osnovani nedugo iza Karlovačkog mira (1699.). 430