ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 433
Pa ipak, odnos između Karla Roberta i bana Pavia ostaje sve do Pavlove smrti hladan. Uzalud ga tražimo među velikašima koji su prisutni pri Karlovoj krunidbi 1308. g. Velikaše predvode pri krunidbi dva Gisingovca: ban Henrik i njegov sinovac Nikola 78 . U popisu prisutnih velikaša ne nalazimo ni bribirske poslanike. Kardinal Gentil koji kruni Karla Roberta uzima doduše kneza Jurja za svog dvorjanika 79 , ali nema dokaza da je stupio u vezu i s banom Pavlom. Uzmemo li u obzir sve što je rečeno doći ćemo do zaključka da ban Pavao vješto iskorištava suparništvo između Arpadovića i Anžuvinaca da se oslobodi stvarnog vrhovništva i od kraja XIII. st. on ide uistinu svojim putem. Zato dok njegov brat Juraj vodi mladog kralja Roberta na prijestolje, Pavao sklapa s Goričkima ženidbeni ugovor tražeći savezništvo na drugoj strani 80 , Legenda na pečatu kojim zapečaćuj taj ugovor odlično je svjedočanstvo o Pavlovoj samosvijesti: on se, kako smo već spomenuli, naziva banom čitave Slavonije, premda mu takvu vlast nitko nije odobrio. Da li je Pavao zaista »dominus Croatorum« i da li je Andrijina isprava iz 1293. g. falsifikat? Gornji kratki pregled uspona Bribiraca jasno pokazuje u kojim se političkim okvirima izgrađuje bribirska dinastička vlast. Prednost je Bribiraca pred kasnijim hrvatskim oligarsima, prije svega pred knezom Nelipcem u tome što svoju vlast zasnivaju na historijski zajamčenim častima hrvatskih velikaša. Bribirci su, razumije se, svijesni te činjenice i zato im nije moglo pasti na pamet da se bore za krunu sv. Stjepana! To bi drugim riječima značilo da teže za čašću ugarskog kralja, što je, naravno, nemoguće. O takvim tobožnjim namjerama može govoriti samo onaj tko ne poznaje osnove legitimne vlasti tadašnjih ugarskih kraljeva. Naime, tada, tj. potkraj XIII. st. postoji samo jedna kraljevska kruna — corona regni — to je kruna sv. Stjepana. Kao što je poznato, za formalno priznanje vladarskog legitimiteta bilo je tada potrebno da kralja kruni ostrogonski nadbiskup i to u Stolnom Biogradu krunom sv. Stjepana. Sve je to odavno tako dobro poznato da nema potrebe posebno pobijati nabačene tvrdnje o tome da je i ban Pavao pomišljao na krunu! A pitanje tobožnjeg Pavlova »gospodstva« nad Hrvatima još je lakše riješiti jer se zasniva na dvije zablude: prvo, na pogrešnom čitanju legende s Pavlova pečata i drugo, na progrešnom mišljenju da različiti naslovi koje Bribircima daju napuljski i drugi dvorovi i kancelarije odgovaraju častima koje stvarno nose. Gore spomenuti natpis na novo nađenom Pavlovu pečatu smije se čitati samo na jedan način, tj. tako da se Pavlova banska titula poveže s imenom Hrvata — dakle: banus Croatorum, a drugi dio naslova dominus s Bosnom. Prebacivanje veznika et iza riječi koju rastavlja stilistički je ukras u raedievalnoj latinštini i zato taj dio natpisa treba čitati: et dominus Bosne. 78 CD VIII, str. 236. 79 CD VIII, str. 243. 80 CD VII, str. 394. 421
