ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 434

Najzad, da li je potrebno sumnjati u vjerodostojnost Andrijine isprave iz 1293. g.? Postavljajući pitanje nastanka spomenute isprave M. Pandžić, koji je posljednji o njoj pisao, nabacuje misao o »trojici mogućih tvoraca«, ali smatra najsposobnijim za takav posao »lukavog Andriju«, kome je, kako misli, »takva povelja najviše išla u prilog«

81

. Pandžić je također proveo diplomatičku analizu isprave i vrlo dobro je uočio da je dispozicija »više nalik nekom međunarodnom ugovoru gdje se obje strane točno obvezuju na pojedine točno određene uvjete«. Isprava je zato »tipičan feudalno-vazalski ugovor«

82 Međutim, prelazeći na ispitivanje eshatokola, Pandžić, kao i njegovi predšasnici na tom poslu, moraju konstatirati da isprava nema koroboracije. Ta činjenica svim ispitivačima toliko smeta da im se zbog tog nedostatka isprava čini u najmanju ruku vrlo sumnjiva. Premda je riječ o prijepisu, a ne o originalu, i Pandžić misli da je isprava »u ovakvom obliku i dalje u nekoj mjeri sumnjiva«, premda to »isto tako ne znači da bismo je definitivno smjeli proglasiti falsifikatom«. Zato se Pandžić odlučuje za hipotezu da je isprava »neke vrste akt tajne diplomacije venecijansko-ugarske te da zbog toga nije izdana pred svjedocima, a možda ni u kraljevskoj kancelariji, a vjerojatno i mimo znanja ugarskih velikaša i plemića«. Završavajući svoje raspravljanje Pandžić ostavlja problem otvorenim i ne želi donijeti konačan sud »o autentičnosti i o integralnom tekstu povelje«

83

. To znači da je i kod Pandžića prevladalo uvjerenje da i na ovakav izvanredan politički ugovor smijemo gledati i ispitivati ga u krutim diplomatičkim formulama tadašnje vladarske isprave! Ta i sam je Pandžić konstatirao da se isprava doima kao tajni ugovor, a toj konstataciji treba dodati još jednu: ponuda za sklapanje tog ugovora je došla od strane Bribiraca, a ne Andrije, što se u tekstu isprave i jasno ističe. Stoga po mom uvjerenju nema mjesta sumnji u Pavlovo poslanstvo u Budim. A ako već ispitujemo formalnu stranu tog vazalskog ugovora, onda treba posebno naglasiti da taj ugovor nije konačno zaključen i prema tome nije ni mogao dobiti konačnu formu isprave. Jer nakon bribrske ponude koju Deziderije nosi kralju sastavlja se kraljev odgovor s kojim se pregovaranje ne završava s jednostavnog razloga što kralj nije znao da li će Bribirci prihvatiti uvjete koje im šalje. Nema sumnje da Bribirci doista ne prihvaćaju Andrijine uvjete i zato nije bilo ni potrebno sastavljati konačan ugovor u točno propisanim formulama. Najzad, kakvo političko tumačenje valja dati ispravi iz 1293. g.? Prije svega, miješanje kraljice-majke ili kraljice-žene u vladarske poslove nije, kako smo se mogli uvjeriti, od Andrije II neobična pojava. Dakle, postavljanje Tomasine Morosini za vojvotkinju čitave Slavonije samo je nastavak dotadašnje arpadovske politike u dukatu i ne bismo ga smjeli pripisivati nekoj mletačkoj zamci. Nadalje, herceški su prihodi od prvih poznatih podataka o njima točno utvrđeni, pa prema tome Andrija III ne zahtijeva od Bribiraca nešto što mu nije pripadalo. Ponuda bana Pavia da će služiti s 500 konjanika također je za one prilike normalna, jer vazali stupaju u službu seniora sa svojim vlastitim četama. 81 N. dj., str. 312, 334. " N. dj., str. 345—346. 83 IV. dj., str. 353. 422