ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 402
četiri arhivske ustanove nisu mogle na području cijele Hrvatske vršiti arhivsku službu prema novim potrebama i zahtjevima, pa se pristupilo osnivanju novih arhivskih ustanova. Ovo osnivanje je teklo postupno i dosta sporo, pa je tek do 1961. godine osnovano još devet regionalnih arhiva. Time je u Hrvatskoj uspostavljena mreža od ukupno 13 općih arhiva. Ovi arhivi su već mogli na području Hrvatske uspješnije vršiti arhivsku službu,koja će ubrzo (1962. godine) bita zakonom utvrđena kao obavezna služba. U novim arhivima počelo se odmah i formiranjem vanjske službe, dok je u onim starijim takva služba već bila osnovana i započela radom. Ni osnivanje vanjske službe nije išlo bez poteškoća. Prve poteškoće predstavljala su personalna pitanja. Ispočetka je trebalo i neke rukovodioce arhiva uvjeravati o potrebi da od malog broja stručnih radnika odvoje jednoga samo za vršenje poslova vanjske službe. Sistematski, planirani rad izvan arhiva bio je novina u arhivskoj službi, pa je trebalo vremena da ga shvate i prihvate i poneki arhivski radnici. Ovdje nam je namjera da nakon ovoga kratkog osvrta na osnivanje vanjske službe razmotrimo u glavnim crtama današnje stanje, potrebe > edostatke te službe. Počet ćemo s personalnim pitanjem. Jedno od prvih i najvažnijih pitanja što su ga trebale rješavati nove (a i one četiri stare) arhivske ustanove bilo je pitanje stručnog arhivskog kadra. Takav kadar trebalo je tek formirati i obrazovati, i to u praksi, budući da kod nas još ni danas nema škole za arhivske radnike. Kod vanjske službe bilo je potrebno još prije izrade programa za stručno obrazovanje radnika izraditi program, okvire i način rada te nove službe. Ovo je bilo povjereno republičkom arhivu u Zagrebu, jednoj od najstarijih arhivskih ustanova u zemlji, iz koje su i potjecale inicijative za reorganiziranje, proširenje i uređenje arhivske službe. S radnicima vanjske službe održavani su kraći seminari, planski su vršene instruktažne posjete regionalnim arhivima, a stručni radnici iz tih arhiva povremeno su dolazili na višednevnu praksu u republički arhiv. Ovim putem i sredstvima, te postupnim sticanjem i razmjenjivanjem iskustava, formirala se vanjska služba i osposobljavali stručni radnici za vršenje poslova te službe. Poslovi vanjske službe, koji su 1962. godine i zakonom propisani, su u praksi raznovrsni, češće složeni, te — ovisno o objektivnim okolnostima ili o imaocu građe — osjetljivi i teže rješivi. Zbog toga se otpočetka s razlogom smatralo da vršenje poslova vanjske službe treba povjeriti arhivskim radnicima s visokom ili višom školskom spremom. Za ovakvo rješenje govori i činjenica što su radnici vanjske službe u neprestanom dodiru s različitim imaocima registraturne i arhivske građe, gdje treba da nastupaju stručno spremni, da budu komunikativni i snalažljivi, te u svakom pogledu dostojni predstavnici vlastite ustanove i arhivske službe uopće. Valja konstatirati da ovakvu željenu strukturu radnika vanjske službe nije ni do danas uspjelo postići. Razlog je tomu što ljudi općenito nerado stupaju u arhivsku djelatnost, pa se teže prihvaćaju i poslova vanjske službe. To prouzrokuje neprestanu i za arhivsku službu štetnu 402
