ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 392

Sasvim je jasno da je za postignuće tog krajnjeg cilja neizbježna postupnost, ali je isto tako nesumnjivo, da dinamika te postupnosti nije isključivo objektivno data. Intenzivnost ljudske akcije i stupanj organiziranosti te akcije, bitno utječu na dinamiku kretanja prema postignuću glavnog cilja. U tom smislu ističe se važnost nekih neposrednih osnovnih zadataka, kao što su: 1) da sve države što prije prihvate Konvenciju iz 1954. god., pa da ona u što potpunijem smislu postane univerzalno pravo: 2) da se u svim državama postigne što obimniji i kvalitetniji sistem mirnodobske zaštite kulturnih dobara, pa da se ostvari što potpunija organska cjelina i jedinstvo nacionalnih sistema zaštite s međunarodnim sistemom uspostavljenim Konvencijom, i 3) da se ostvaruje sukcesivno što ažurni je usavršavanje odredaba Konvencije u skladu s tehničkim i pravno-političkim dostignućima u svijetu. Postići što ažurnije stanje pozitivnog međunarodnog prava u oblasti zaštite kulturnih dobara to nije, dakako, stvar samo kulturnih radnika i kulturnih institucija, niti se samo njihovim radom može postići. Što šira, stalno sve šira općedruštvena akcija, jedini je mogući put u suvremenim uvjetima. Stavljajući težište na takvu akciju, posvuda u svijetu, u prilog čuvanja i zaštite svih kulturnih dobara, ne oslabljuje se već potencira briga i napor kulturnih radnika i kulturnih institucija na zadacima mirnodobske zaštite, na kojoj je jedno od glavnih težišta Konvencije, a što treba i u budućnosti da joj bude težište, već i radi osiguranja kulturnog blaga od svake elementarne nepogode. Nažalost, sagledavajući cjelinu opisanog povijesnog razvitka, u cjelini država u svijetu, ne može se reći da je takva briga nacionalnih službi zaštite i kulturnih radnika bila dovoljna, pa ni u okvirima koji su im objektivno bili zadati od vladajućih u njihovim zemljama. Kroz proteklih stotinu godina učinjeno je, doduše, dosta. No, još uvijek je premalen broj država koje se mogu uzeti kao primjeri. Porast brige za kulturna dobra je očit, no, u cjelini uzevši, još uvijek je taj porast prespor. Svaka objektivna analiza pokazat će, da ni mi u SFR Jugoslaviji ne možemo biti zadovoljni s postignutim, ocjenjujući prema konkretnim suvremenim potrebama i mogućnostima. To bi posebno pokazala analiza o tome, dokle smo došli s poslovima na: evidenciji; inventarizaciji; valorizaciji i kategorizaciji; sigurnosnom snimanju; utvrđivanju kulturnih dobara koja su pod općom zaštitom po Konvenciji iz 1954. god., pa utvrđivanju onih kulturnih dobara koja bi po istoj Konvenciji mogla biti pod specijalnom zaštitom; sukcesivnom ostvarenju propisanih uvjeta za specijalnu zaštitu, itd. Da i ne govorimo o propagandi Konvencije kroz nastavu, izdavačku djelatnost, štampu i si., a na osnovi dobrog prijevoda Konvencije, objavljenih studija o njoj, te informativnih prikaza o njoj, sa svih važnijih aspekata, što sve čini neizbježnu podlogu za nastavu i propagandni rad. Činjenica što takvih propusta ima u mnogim zemljama ne može biti opravdanje. Ni zbog životnih principa koje smo usvojili kao zemlja koja gradi socijalističko društvo, a niti zbog ogromnih šteta koje su naša kulturna dobra pretrpjela u prošlosti, ne možemo niti smijemo dopustiti oslabljenu brigu oko sklopa pitanja vezanih uz Konvenciju 392