ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 391

u ranijim pravilima, a u praksi su se javljali, iako su predstavljali zločine i prekršaje. Nove norme iz 1954. god. znatno su unapredile zaštitu. Međutim, potpuna i realna bilanca postignutog 1954. god. u odnosu na pravila iz 1899—1907. god. uočava se tek onda, kada uzmemo u obzir i činjenicu koliko su kroz tih pedesetak godina usavršena sredstva ratnog razaranja i povećan kompleks opasnosti koje prijete kulturnim dobrima, te kakva je bila praksa država u njihovim postupcima prema kulturnim dobrima. Ovakva potpuna bilanca nije baš ohrabrujuća. Treba ponovo naglasiti činjenicu, da u čitavom razdoblju od Konferencije u Bruxellesu 1874. god. pa do naših dana, tj. kroz proteklih stotinu godina, usprkos brojnih nastojanja, od ostvarenih normi međunarodnog prava za zaštitu kulturnih dobara u ratu imamo samo Haška pravila iz 1899—1907. god. i Hašku konvenciju iz 1954. god., izuzevši Washingtonski pakt iz god. 1935. u važnosti samo na američkom kontinentu. To nije tek knjiška konstatacija. Iskustvo iz te činjenice ukazuje na potrebu mnogo čvršće unutarnje povezanosti međunarodne kulturne javnosti, koja će povezanost omogućavati trajniji, kontinuiraniji i snažniji pritisak na odgovorne faktore u svijetu, pa da se daljnji rad na usavršavanju režima zaštite odvija ažurnije i djelotvornije. Jer, ne samo opće potrebe progresa, već, nažalost, i silno dinamičan razvitak ratnih sredstava razaranja, uzrokuju, da ovakve norme o zaštiti u slučaju oružanog sukoba razmjerno brzo zastaruju, pa ih treba češće usavršavati i novelirati. Da se to ne može i ne smije činiti tek svakih pedesetak godina, o tome zaista nema dvojbe. Međunarodna kulturna javnost mora nametnuti opće ponašanje bitno različito od onoga koje ie uspjelo da nametne onako dugu stanku kakva je postojala od 1899—1907. god. pa sve do 1954. god. Uporna borba za mir, i za isključivanje oružanih sukoba iz prakse međunarodnog života, ne može biti isprika za zanemarivanje navedene zadaće. Donositi norme toliko post festum nakon izvršenih zločina, a nakon toliko tragičnih iskustava iz oba svjetska rata, potpuno je u protivnosti s najosnovnijim poimanjem svake kulturne vrijednost. Provođenju suvremenih preventivnih mjera zaštite u svakoj državi u vrijeme mira, mora odgovarati isto tako suvremen preventivni sistem međunarodnopravne zaštite kulturnih dobara. Krajnji cilj koji se želi postići nije dvojben. On je sastavni dio oslobođenja čovjeka, čemu teži suvremena epoha. Takvo oslobođenje, uz ostalo, mora omogućiti čovjeku da optimalno zaštiti svoje kulturne vrijednosti, i to cjelinu tih vrijednosti, time da bude u stanju što prije osigurati očuvanje te cjeline. To pak znači, da ne bude prisiljen, iz razloga materijalnog siromaštva, ili zbog nečije volje, da tu cjelinu klasificira i kategorizira, pa da samo neka dobra, pravno definirana kao kulturna dobra ili kao kulturnu baštinu, može da nešto efikasnije očuva. Definiranja, klasifikacije, kategorizacije i si. on će uvijek vršiti, no, zbog drugih razloga i potreba, a ne zbog prisile, da može očuvati — tek jedan manji dio kulturnih vrijednosti. 391