ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 383

Drugo, u slučaju da su i samo dvije strane u oružanom sukobu, postojat će dva generalna komesara za kulturna dobra tj. u svakoj državi, po jedan, ali ne postoji neki viši organ koji bi neke njihove odluke usklađivao, kada to zatreba.

185 Treće. Pitanje operativnosti razmjerno složenog mehanizma kontrole,

186 nalaže vrlo smišljen i dobro organiziran rad, brojne napore i pažljiv izbor funkcionera kontrole. Konačno, najosjetljivije je pitanje da faktori kontrole ne pređu granice svoje misije. Za ovaj slučaj čl. 8. Pravilnika za izvršenje Konvencije, određuje: »Generalni komesari za kulturna dobra, delegati Sila zaštitnica, inspektori i eksperti ne smiju ni u kojem slučaju preći granice svojih mandata. Oni su posebno dužni da vode računa o potrebama sigurnosti države ugovornice kod koje vrše svoju misiju, kao i da vode računa, u svim prilikama, o zahtjevima vojne situacije kako im ih je saopćila spomenuta država ugovornica«. Kao i nacionalno osoblje, tako i osobe koje obavljaju poslove međunarodne kontrole, moraju biti snabdjevene zaštitnim znakom i propisanom legitimacijom, te ni jednog niti drugog ne mogu biti lišene osim iz »opravdanog razloga« (čl. 17, t. 2b Konvencije, čl. 21. Pravilnika) tj. ako svojim djelovanjem pređu granice povjerene im misije. I ovdje treba ponoviti, kako i odredbe Konvencije o kontroli, podrazumijevaju posebnu brigu svake države ugovornice na obrazovanju i usavršavanju nacionalnog osoblja koje radi u službama zaštite kulturnih dobara, kako bi uvijek postojala mogućnost što šireg izbora osoba, sposobnih da najbolje izvrše i zadatke što ih nalaže međunarodna kontrola, kako u svojoj zemlji, tako i izvan nje, gdje budu pozvane u smislu gore opisanih odredaba Konvencije. Klauzula o »vojnim potrebama« Ova je klauzula izazivala najviše diskusije na Konferenciji u Haagu 21. IV

—14. V 1954. Nesumnjivo je, da niz praktičnih problema objektivno prisutnih, čini ovo pitanje osjetljivim, ali je ono na Konferenciji izrazito i naglašeno politzirano, kao odraz blokovskih suprotnosti i atmosfere hladnog rata 50-ih godina ovog stoljeća. Tradicija i geneza ove kaluzule razvidna je iz historijata, prikazanog u našem uvodnom izlaganju. Iskustvo je s druge strane potvrdilo, nažalost više nego dovoljno, da se »vojnim potrebama« može poništiti svaka ozbiljna zaštita kulturnih dobara u ratu, pa je razumljiva težnja suvremene napredne svjetske javnosti, posebno kulturnih radnika, da se u modernom sistemu zaštite eliminira svaka mogućnost opravdavanja uništavanja ili oštećenja kulturnog blaga bilo kakvim »vojnim potrebama«. Dosljedno tome, da i u jednom tako važnom aktu za sudbinu kulturnih vrijednosti kao što je Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, ne može biti mjesta klauzuli o »vojnim pottrebama«. Ovakvo su mišljenje naročito zastupale ne samo socijalističke zemlje, nego i delegati Francuske, Ekvadora, San Marina i drugih država, ističući ova i*

5 Isto, str. 69. 186 Kraus H., n. đ. str. 224—225. 383