ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 379

Konvencije. Nacionalno zakonodavstvo i operativa iz oblasti zaštite spomenika kulture, te djelatnosti arhiva, muzejsko-galerijskih institucija, biblioteka i si., moraju o tome voditi računa. Primjena Konvencije Iz cjeline odredaba Konvencije jasno proizlazi, da se njihov dio ima provesti još u vrijeme mira, a ostale se primjenjuju »u vrijeme oružanog sukoba«.

176 Citirane riječi nalaze se već i u samom naslovu Konvencije, i nisu slučajno odabrane. Naime, da bi se izbjegle dvojbe ili proizvoljna tumačenja u pogledu kvalifikacije ratnog stanja, u čl. 18. Konvencije izričito se određuje njena primjena: — »u slučaju objavljenog rata ili svakog drugog oružanog sukoba, koji može da izbije između dvije ili više država ugovornica, pa čak i ako ratno stanje nije priznato od jedne ili od više njih«; — »u svim slučajevima okupacije cijelog ih jednog dijela teritorija države ugovornice, čak i ako ova okupacija ne naiđe na nikakav oružani otpor«. Cjelinom formulacije, a posebno izrazima: »ili svakog drugog oružanog sukoba«, te »u svim slučajevima okupacije«, otklonjene su eventualne dvojbe u tumačenju.

177 Primjena je obavezna za države ugovornice, ali Konvencija nastoji da tu primjenu svojih odredaba i proširi. Odatle propis njenog čl. 18, t. 3. gdje je riječ o slučaju sukoba u kojemu učestvuje više sila, a jedna od njih nije država ugovornica Konvencije. U takvom slučaju države ugovornice ostaju vezane Konvencijom u svojim recipročnim odnosima, ali će, uz to, biti vezane Konvencijom i prema onoj sili koja nije država ugovornica: »ako ova izjavi da prihvata odredbe Konvencije, i tako dugo dok ih ona primjenjuje«. Ovo je značajna odredba kojom se umanjuje nepotpunost univerzalne zaštite iz t. 2. istog čl. 18, gdje se podrazumijeva okupirani teritorij samo one sile koja je ujedno i država ugovornica Konvencije. Propisom t. 3. omogućuje se sili, koja nije država ugovornica, da ma i u zadnji čas dade izjavu o prihvatanju odredaba Konvencije, a logično se predpostavlja da bi to ona i morala učiniti u vlastitom interesu. Ova odredba iz čl. 18, t. 3. ima i šire načelno značenje. Ona, naime pokazuje, na konkretnom primjeru, kako je u ovoj Konvenciji o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba napušten striktni princip sadržan u poznatoj klauzuli si omnes starog međunarodnog ratnog prava, princip tako karakterističan i za Haška pravila rata iz 1899. i 1907. god. koja smo prikazali u uvodnom izlaganju. Sve što je rečeno, vrijedi za sukobe među državama tj. za oružane sukobe međunarodnog karaktera. Međutim, dosljedno davno izraženoj želji za što potpunijom zaštitom kulturnog blaga, Konvencija predviđa i primjenu svojih odredaba također i u oružanim sukobima koji nisu "6 »confllt arme«; »confUtto armato«; »armed conflict*

; »bewaffneter Konflikt«, i" vidi srodne odredbe u čl. 2 svih četiriju Ženevskih konvencija iz 1949. god., prema kojima je cit. čl. 18. i nešto potpuniji. 379