ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 377

države ugovornice, prenosi kulturna dobra u sklonište koje se nalazi na drugoj točki okupiranog teritorija, a nije u mogućnosti da se drži postupka iz čl. 17 Pravilnika i dobije odobrenje za specijalnu zaštitu. Za takav se transport okupacione vlasti neće smatrati da je u suprotnosti s odredbama čl. 4 Konvencije o poštivanju kulturnih dobara, ako generalni komesar za kulturna dobra

167 pismeno potvrdi, nakon konzultacije s »redovnim čuvarima«,

168 da su »okolnosti uvjetovale potrebu ovog transporta« (čl. 19. Pravilnika). U ovom je slučaju na tim »redovnim čuvarima« i na generalnom komesaru da dobro pripaze kako ne bi okupaciona vlast koristila opisano ovlaštenje u svrhu da oteto kulturno blago prenese na »sigurno mjesto«! Isti oprez se podrazumijeva i u slučaju transporta na područje druge države, posebno i sa strane države koja prima na depozit dovezena kulturna dobra.

169 Redovne transporte kulturnih dobara, koji se ne bi vršili pod specijalnom zaštitom, Konvencija ne spominje. Očito je tendencija, u interesu kulturnih dobara, da se transporti u vrijeme oružanog sukoba uvijek obavljaju pod specijalnom zaštitom, i države ponukaju da traže baš takav režim transporta, ispunivši potrebne uvjete, pa da se tako osigura što optimalni ja zaštita kulturnog blaga. Iskustva modernog ratovanja svakako govore u prilog ovakvoj tendenciji Konvencije. Na norme koje u Konvenciji govore o transportu kulturnih dobara na područje druge države ugovornice, organski se nadovezuje odredba koju sadrži dio II »Protokola«, zaključenog također na Haškoj konferenciji 14. V 1954. kao samostalnog akta uz Konvenciju. Sadržaj te odredbe, 0 obavezi vraćanja deponiranih kulturnih dobara »nadležnim vlastima teritorija sa kojega su ta dobra donesena«, već smo prikazali u prethodnim izlaganjima. Isto vrijedi, u širem smislu, i za dio I istog »Protokola«, gdje je riječ o sprečavanju »izvoza« kulturnih dobara sa teritorija koji je neka država ugovornica okupirala u toku oružanog sukoba. Osoblje u službama zaštite kulturnih dobara Konvencija ne određuje samo poštivanje kulturnih dobara (čl. 4), nego i poštivanje nacionalnog osoblja države ugovornice koje je »određeno za zaštitu kulturnih dobara« (čl. 15), a s motivacijom: »u interesu ovih dobara«. Poštivanje nije apsolutno već uvjetovano: »ukoliko to dozvoljavaju interesi sigurnosti«.

170 Praktički je vrlo važna daljna odredba istog čl. 15, po kojoj se, u slučaju pada osoblja u ruke protivničke strane, mora tom osoblju dozvoliti da vrši svoje funkcije, no, pod predpostavkom da su i kulturna dobra koja su mu povjerena, također pala u ruke protivničke strane. Uvijek se, dakle, po Konvenciji, misli na osoblje zaposleno oko kulturnih dobara koja su Konvencijom zaštićena, 1 koje se osoblje k tome nalazi uz ta dobra, obavljajući efektivne poslove njihove zaštite.

171 167 Vidi bilješku br. 158. 168 vidi poglavlje koje slijedi. 169 Kraus H., n. d. str. 218. 170 Načelno o odnosu zaštite ljudi i zaštite dobara vidi: Wilhelm R. J.,, n. d. str. 807—808. 171 To su »redovni čuvari« (»le personel normal de protection«; »normale personale di protezione«) iz čl. 19. Pravilnika za izvršenje Konvencije. 377