ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 370

kulturnih dobara, jer i praksa u provođenju ovih odredaba vrlo rječito govori o stvarnosti kulturne politike pojedine države. Drugu bitnu karakteristiku opće zaštite predstavlja zabrana svih oblika oduzimanja kulturnih dobara, u smislu čl, 4. t. 3. Konvencije. Ta zabrana je apsolutna, pa vrijedi i u slučaju iz čl. 4. t. 2. kada »vojne potrebe imperativno zahtijevaju« izvjesno odstupanje od obaveza poštivanja kulturnih dobara, propisanih u čl. 4. t. 1, jer se ni tada kulturna dobra ne smiju oduzimati. Oduzimanjem se ne smatra prenošenje kulturnih dobara iz ugroženog područja na sigurnije mjesto. Treća važna karakteristika opće zaštite sastoji se u tome, što poštivanje kulturnih dobara, u smislu čl. 4. t. 1. Konvencije, ne obuhvata samo kulturna dobra definirana u čl. 1. Konvencije, nego k tome još i: »njihova sredstva za zaštitu, kao i njihovu najbližu okolinu«. Četvrta bitna karakteristika opće zaštite očituje se u slučaju okupacije, kada je okupaciona vlast obavezna ne samo da omogući nesmetano djelovanje nacionalnoj službi zaštite kulturnih dobara okupiranog teritorija, nego je dužna da toj službi »koliko je to moguće« — i »pomaže«. Obim i karakter te pomoći ostavljen je doduše ocjeni okupacione vlasti, ali je ta pomoć obavezna i ne smije izostati. U svakom slučaju težište je brige na nacionalnoj službi zaštite. Specijalna zaštita Dok su općom zaštitom obuhvaćena sva kulturna dobra definirana u čl. 1. Konvencije, pod režim specijalne zaštite (čl. 8—11) mogu doći samo određeni odabrani objekti, »u ograničenom broju«, a prema čl. 8. t. 1. to mogu biti: — »skloništa namjenjena za zaštitu pokretnih kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba«; — »centri u kojima se nalazi značajan broj kulturnih dobara«,

148 i — »druga nepokretna kulturna dobra od vrlo velike važnosti«, time što se takav stupanj važnosti procjenjuje ne samo na svjetskom nego i na nacionalnom planu.

149 Da bi ova dobra mogla doći pod specijalnu zaštitu, moraju ispunjavati slijedeća dva temeljna uvjeta: a) da se nalaze »na dovoljnoj udaljenosti« od velikog industrijskog centra, ili od svakog »važnog« vojnog objekta, koji predstavlja »osjetljivu točku«, kao npr. aerodrom, radio stanica, ustanova koja radi za narodnu obranu, luka, željeznički kolodvor od izvjesne važnosti, ili važna prometna linija; b) da ne budu upotrebljavana u vojne svrhe (čl. 8, t. 1). m u službenom prijevodu Konvencije (vidi bilješku br. 124) ovdje se, kao i u nastavku teksta, upotrebljava formulacija: »centri u kojima su sakupljene kulturne znamenitosti«. Međutim, tu se radi o onoj kategoriji kulturnih dobara koja je definirana u Čl. I. Konvencije pod c) kao: »centri u kojima se nalazi značajan broj kulturnih dobara«, pa je uputnije da se ova formulacija rabi u čitavom tekstu Konvencije, kako ne bi bilo dvojbe o kojoj se kategoriji kulturnih dobara radi. Osim toga, potonja formulacija preciznije karakterizira te »centre«, kojima nije težište na »sakupljanju«. Usporedi i termine na drugim jezicima: »centres monumentaux«, »centri monumental!«, »Denkmalsorte«, »centres containing monuments«, itd. HM vidi: UNESCO/CUA/120, Od 3. IX 1962, str. 3. 370