ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 369
štete na kulturnom blagu počinjene baš u onom »međuvremenu« nakon završenih vojnih operacija a uz daljnje prisustvo okupatora. 146 Pitanje arheoloških iskapanja na okupiranom teritoriju nije u Konvenciji izričito spomenuto, pa ni regulirano, ostavljajući mjesta dvojbama. Odatle je došlo do toga, da su na devetoj generalnoj konferenciji UNESCO-a u New Delhiju 1956. god. donesene »Preporuke o međunarodnim principima za arheološka iskapanja«, i u njima se pod br. 32 izriče, da se okupaciona sila mora uzdržati od svakog arheološkog iskapanja. 147 Na vanjsko obilježavanje kulturnih dobara koja su pod općom zaštitom Konvencija (čl. 6) ne obavezuje, već izriče, da ona »mogu biti označena« znakom raspoznavanja kako bi se »olakšala njihova identifikacija«. Ako se država ugovornica odluči da takva dobra obilježi, onda to mora učiniti znakom određenim u čl. 16, t. 1. Konvencije, a to je: jedan štit, zaoštren pri dnu, podijeljen na četiri unakrsna dijela obojena plavo i bijelo(štit je formiran od jednog plavog kvadrata, čiji jedan ugao čini dno štitu, te od jednog plavog trokuta iznad kvadrata tako, da oba obilježavaju po jedan bijeli trokut s obe strane). Konačno, sistem opće zaštite dopunjuju i određene »mjere vojne prirode« (čl. 7). Konvencija, naime, obavezuje države ugovornice, da još u vrijeme mira unesu u svoje »vojne pravilnike ili instrukcije« odgovarajuće odredbe, kojima će se osigurati ispunjavanje ove Konvencije. Isto tako su obavezne, da još u vrijeme mira provode odgoj pripadnika svojih oružanih snaga u pravcu »poštivanja kulturne i kulturnih dobara svih naroda«. Napokon, države su ugovornice obavezne, da još u vrijeme mira pripreme ili formiraju »kod svojih oružanih snaga specijalizirane službe ili osoblje«, čiji će zadatak biti da bdiju nad poštivanjem kulturnih dobara i da surađuju s civilnim organima i organizacijom, nadležnim za čuvanje tih dobara. Iz svega izloženog slijedi da prva bitna karakteristika opće zaštite u smislu čl. 2—7 Konvencije jest: obaveza svake državne ugovornice, u smislu čl. 3, da provede mirnodobske zaštitne mjere za kulturna dobra definirana u čl. 1. Konvencije, na svom teritoriju. Ako iz bilo kojih razloga država to ne učini, time ne prestaju obaveze njoj neprijateljske države, u slučaju oružanog sukoba, na poštivanje kulturnih dobara protivnika. Kolikogod je to važan princip, Konvencijom utvrđen kao međunarodnopravni princip i obaveza, nijedna se razumna državna uprava neće osloniti samo na ovu potonju obavezu, nego će provoditi sve potpuniju i efikasniju mirnodobsku preventivnu zaštitu kulturnih dobara, već iz razloga suvremenog čuvanja, redovnog održavanja i korištenja svojih kulturnih dobara. Stvarna vrijednost kulturne politike u svakoj državi može se mjeriti prvenstveno po praktički provedenim preventivnim zaštitnim mjerama, uključivši u to i odgoj civilnog stanovništva i pripadnika oružanih snaga u pravcu poštivanja »kulture i kulturnih dobara svih nareda«. U tom sklopu treba naglasiti i posebnu važnost odredaba Konvencije po kojima je propisana obaveza formiranja posebnih službi ili osoblja, unutar samih oružanih snaga, za poslove vezane za zaštitu 146 Na to upozorava i Foramiti H., n. đ. I, str. 183. 147 Engstler L., Europäisches Kolloquium (Ziviler Bevölkerungsschutz), br. l, 1970, str. 18. 24 Arhivski vjesnik 369
