ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 365

i takvih dobara koja su pojedinačno uzevši od manje vrijednosti. Težište je definicije zapravo baš na zbirkama (kolekcijama), ali su uz to, opet za razliku od teksta definicije u projektu Konvencije, izričito spomenuti i muzeji, velike biblioteke i arhivi. Treba svakako posebno naglasiti, da su po slovu Konvencije izričito zaštićene i »reprodukcije« kulturnih dobara, dakle, uz ostalo, i njihovi sigurnosni mikrofilmski snimci. Suvišno je naglašavati višestruku stručnu i naučnu vrijednost i značenje takvih reprodukcija, ali treba naročito istaći i njihovu vrijednost kao dokaznog sredstva u postupku restitucije kulturnih dobara koja bi vlasniku bila oduzeta. Analiza citirane definicije pokazuje nam, da se u njoj nabrajaju vrste kulturnih dobara.

130 No, usprkos tome ona predstavlja opću definiciju. Ona utvrđuje okvirno, samo po vrstama, koja kulturna dobra uživaju opću zaštitu po odredbama ove Konvencije. Za konkretizaciju kulturnih dobara u detaljima, mjerodavno je nacionalno zakonodavstvo pojedinih država-ugovornica, ali, dakako, unutar okvira koje je definicija Konvencije postavila. Dosljedno tome npr. i arhivska građa obuhvaćena je definicijom okvirno, a to znači, da se ne može postavljati pitanje spada li pod zaštitu Konvencijom npr. kino-, foto- i fono-građa, ako i nju nacionalno zakonodavstvo države-ugovornice tretira i štiti kao arhivsku građu. Predpostavka je za to, naravno, da je iz cjeline takvog dokumentarnog materijala odabran onaj dio koji treba trajno čuvati, da je taj dio klasificiran kao arhivska građa, i da je po nacionalnom zakonodavstvu zadobio svojstvo spomenika kulture.

137 Preciziranje gore spomenutih okvira nije formalnost. Ima, naime, kulturnih dobara koja nisu ušla u te okvire, i po ovoj Konvenciji ne uživaju zaštite, iako ih nacionalna zakonodavstva štite. Tako npr. spomenici prirode nisu obuhvaćeni ovom Konvencijom, iako su neke države, pa među njima i Jugoslavija, predlagale da se i ti spomenici obuhvate, te iako je općekulturna i naučna vrijednost tih spomenika nesumnjiva.

138 Konačno, i s gledišta arhiva važno je napomenuti, da objekt zaštite po Konvenciji nisu samo neposredna kulturna dobra, već i zgrade u kojima se ona nalaze, kao: zgrade muzeja, arhiva, biblioteka i si. K tome, ne samo zgrade njihova stalnog smještaja, nego isto tako i skloništa-posebne zgrade za smještaj kulturnih dobara u slučaju rata. Isto tako i tzv. »centri« tj. skup zgrada u kojima se čuva veći broj kulturnih dobara. Zgrade u kojima se ne čuvaju takva dobra, te nisu ni same po sebi spomenički objekti, a služe nastavnim, naučno-istraživačkim ili 136 Francuski je prijedlog bio, da se uopće ne nabrajaju vrste kulturnih dobara, već da se u stavku a) definicije samo općenito kaže: »les biens, meubles ou immeubles, qui présentent un intérét public pour les arts, les sciences, les lettres ou le patrimoine historique des peuples«. Takav prijedlog nije prihvaćen. 137 Strebel H., n. d. str. 49, navodi kako je »najteže« razlikovanje »historijsko-arhivskog« od »registraturnog materijala« (»aktuell verwendbares Aktenmaterial«). Određenih teškoća tu zaista ima, ali se svode na minimum, ako se posredstvom odgovarajućeg nacionalnog zakonodavstva i prakse vrši odabiranje i izlučivanje registraturne građe, te utvrđuje i odvaja arhivska građa. Još će manje teškoća biti, ako se terminom »arhivi« konačno prestane nazivati i registraturna građa, kao što se nažalost još i danas djelomično čini, pa se zbrkom pojmova stvaraju i na ovom planu nepotrebne teškoće. 138 O zaštiti prirode donesena je sa strane UNESCO-a »Preporuka« god. 1962. Svrha je ovakvih preporuka da potaknu države na donošenje odgovarajućeg nacionalnog zakonodavstva. Vidi i bilješku br. 141. 365