ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 366

vjerskim svrhama, nisu zaštićene po ovoj Konvenciji, već po haškim pravilima iz 1899. odnosno 1907. godine.

139 Koja su dobra »važnija« u smislu Konvencije, praktički se utvrđuje u svakoj zemlji postupkom valorizacije i kategorizacije kulturnih dobara.

140 Definiciju »kulturnih dobara«, u smislu ove Konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružaTio.g sukoba iz god. 1954, treba razlikovati od definicije »kulturne baštine« u smislu Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz god. 1972.

141 Po ovoj potonjoj »kulturnu baštinu« čine objekti koji imaju »iznimnu univerzalnu vrijednost«, a i težište ove druge konvencije jest na mirnodobskim mjerama zaštite tako definirane »kulturne baštine«. Opća zaštita Opća je zaštita normirana s čl. 2—7 Konvencije. Čl. 2 precizira da takva zaštita obuhvata: čuvanje i poštivanje kulturnih dobara.

142 Čuvanje (čl. 3) obavezuje svaku državu ugovornicu da »još za vrijeme mira« poduzme mjere »koje smatra neophodnima«, kako bi se kulturna dobra na njenom teritoriju sačuvala od predvidivih posljedica oružanog sukoba. Ovakva obaveza znači da mirnodobske zaštitne mjere za države ugovornice prestaju biti samo njihova interna stvar, koju bi mogle eventualno zanemariti, već da uspostavljanje datog sistema zaštitnih mjera i njegovo efektivno provođenje postaje i međunarodnopravna obaveza tih država. Konvencija se ne upušta u nabrajanje takvih mjera, ostavljajući državama ugovornicama da odluče koje su sve mjere »neophodne«, no iz njena smisla logično proizlazi, da se radi o jednom smišljenom i suvislom sistemu organizacije i zaštitnih postupaka. Uspostava i praktično provođenje ovih zaštitnih mjera na kulturnim dobrima svakako ima posljedica i na privatnopravni i na javnopravni status tih dobara, bez obzira da li su ona domaće ili strano vlasništvo, jer, odlučujuća je činjenica da se ona nalaze na teritoriju države ugovornice. To je praktičan odraz zajedničkog interesa i solidarnosti država ugovornica. Sve potpuniji i efikasniji sistem provedenih mirnodobskih zaštitnih mjera, iskazuje stvarnu privrženost tih država međunarodnoj kulturnoj suradnji, i solidarnosti, suzbijajući eventualnu praksu polovičnih ili čak samo formalno propisanih mjera u nacionalnom zakonodavstvu. Rezolucijom br. 2, donijetom uz Konvenciju, a čiji je sadržaj već iscrpno prikazan, Konferencija u Haagu sugerira državama formiranje nacionalnog organa, koji bi meritorno predlagao »potrebne mjere« zaštite i u vrijeme mira. Kakve bi sve zaštitne mjere bile korisne, baš za kulturna 139 Strebel H., n. đ. str. 49. 140 Vidi: Stulli B., O valorizaciji i kategorizaciji arhivske građe (Arhivski vjesnik, sv. XIII, Zagreb 1970, str. 463—485). •

41 Vidi: Zakon o ratifikaciji Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (Službeni list SFRJ, br. 56 od 8. XI 1974, str. 1771—1782), koji sadrži tekst te Konvencije, usporedo na engleskom i hrvatskom jeziku. 142 U službenom prijevodu Konvencije (vidi bilješku br. 124) potkrala se i ovdje pogreška time što je ispuštena riječ »čuvanje«. Dakle, potpuni tekst čl. 2. Konvencije treba da glasi: »Zaštita kulturnih dobara, suglasno ciljevima ove Konvencije, obuhvaća čuvanje i poštivanje ovih dobara«. 366