ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 340

pojedine države-posjednici samo »depozitari« dijelova te baštine na svojim područjima, odgovorne zajednici država za tu baštinu, u duhu solidarnosti.

61 Ideja o zajedničkoj »svjetskoj kulturnoj baštini«, i solidarnoj brizi za nju, ovim je značajno afirmirana. Polaganje jednog od težišta na interne — nacionalne zaštitne mjere još u mirnodobskom periodu, bilo je više nego potrebno i umjesno, jer su i španjolski rat i kasniji drugi svjetski rat pokazali, koliko su skromno, u većini država, bile faktički pripremljene i provedene takve mjere. Među osnovnim nacionalnim mjerama jest određivanje »ograničenog broja« odgovorajućih skloništa za pohranu spomeničkog blaga. Izabire ih svaka država i notificira drugima još u mirnodopsko vrijeme. Moraju biti smještena daleko (po pravilu 20 km) od vjerojatnih područja ratnih operacija, od svakog vojnog objekta i velikih prometnica; ne smiju biti korištena, ni neposredno niti posredno, za nacionalnu obranu, a moraju biti »otvorena«, za vrijeme trajanja neprijateljstva, »vojnim vlastima« te međunarodnoj kontroli, uz uvjete određene Pravilnikom o izvršenju. Takvim skloništima Konvencija priznaje imunitet u odnosu na sve akte neprijateljstva. Država može izgraditi takva skloništa, a može u tu svrhu koristiti i pojedine postojeće zgrade-spomenike ili skupinu takvih zgrada, koje će, međutim, praktički uzevši, teško ispunjavati tražene uvjete. Izuzetak je moguć, ako država bilateralnim sporazumima recipročno dogovore imunitet određenih zgrada, koje doduše ne zadovoljavaju svim uvjet'ma, ali se radi o spomenicima »od bitne važnosti za međunarodnu zajednicu«.

62 Za spomenike locirane u velikim gradovima nove odredbe predviđaju opću zaštitu, koja se sastoji u tome, što se izriče dužnost ratujućih strana, da poduzmu sve što je moguće, kako bi se ti spomenici poštedili u ratnim operacijama, zatim, da se ne upotrebljavaju za vojne potrebe, i da se vojni objekti ne smještavaju u njihovoj blizini. No, moguća je za njih i posebna zaštita, pojedinačno ili za grupu spomenika, uz uvjete: da su izolirani, u rajonu od 500 m, od svake vojne konstrukcije ili instalacije, da ne služe nikakvoj svrsi koja bi imala nešto zajedničkog s nacionalnom obranom i vojnom organizacijom; da su još u mirnodobsko vrijeme notificirani drugim državama, te, da su u vrijeme rata pristupačni međunarodnoj kontroli. Nadalje, »spomenici i umjetnička djela« isključuju se kao mogući objekti represalija.

63 Čl. 3. govori o već poznatoj obvezi država, da svojim »trupama« izdadu odgovarajuće »instrukcije« u smislu ove Konvencije, no. k tome detaljizira i obvezu vojnih zapovjednika da što bolje upoznaju pripadnike oružanih snaga s propisima Instrukcije. Isti član obvezuje države, da poduzmu potrebno kako bi se za trajanja rata spriječilo »otimanje i pljačka« — »spomenika i umjetničkih djela«. Zatim, i obavezu državama, na međusobno obavještavanje o svojim internim odredbama, usmjerenim primjeni ovog člana 3. Konvencije. «' Isto, str. 288. « Isto, str. 288—289. 63 »Represalije su mjere, što ih država poduzima, uz povredu međunarodnim pravom zaštićenih interesa druge države, kao odgovor na protupravni čin te druge države, a sa svrhom samopomoći, tj. da drugu državu sklone na odustajanje od protupravnih ćina odnosno na davanje zadovoljenja«, vidi: Andrassy J., n. d. str. 306. 340