ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 337

Bitne su za naše razmatranje slijedeće značajke ovog Pakta: da se izričito ograničava samo na zaštitu »nepokretnih spomenika«; da pod kulturnim blagom obuhvaća razmjerno vrlo velik broj »ustanova«; da zaštitom obuhvaća i osoblje tih određenih ustanova; da preuzima veći dio ideja i teza iznesenih o zaštiti poslije prvog svjetskog rata, no, izostavljajući međunarodnu kontrolu nad primjenom ugovornih zaštitnih mjera, a uz to, zaštićenim objektima obećava bezuvjetnu — potpunu zaštitu, bez obzira na ikakve vojne potrebe. Izvjesnu dopunu ovom Paktu predstavlja odredba čl. 8. »Ugovora o zaštiti pokretne imovine historijske vrijednosti«, ugovora, što su ga američke države sklopile također 15. IV 1935, regulirajući njime uvoz i izvoz određenog pokretnog historijskog spomeničkog blaga, a čiji čl. 8. određuje: »Vlade potpisnice izjavljuju, da se ovi pokretni spomenici ne mogu tretirati kao ratni plijen«, time što je u čl. 1. detaljno i taksativno navedeno što se sve podrazumijeva pod »pokretnim spomenicima«.

52 Evropska je doktrina prigovarala Washingtonskom paktu: da ne vodi računa o »neospornim vojnim interesima«, koje da vojni zapovjednici neće zanemariti usprkos i »najsvečanijih obećanja«, kada se praktički nađu u stanju date vojne potrebe; da obuhvaća prevelik broj spomeničkih — zaštićenih objekata, što da je neprimjenjivo u Evropi, tako bogatoj kulturnim blagom, često lociranom u vrlo napučenim mjestima, u neposrednoj blizini vojnih objekata; da ne predviđa međunarodnu kontrolu, po čemu da je Pakt slabije rješenje nego li su prijedlozi Komisije pravnika iz 1923. godine.

53 Usprkos izvjesnih nepotpunosti, ostaje činjenica, da je Washingtonski pakt iz 1935. god., kao prvi samostalni međunarodnopravni akt posvećen zaštiti kulturnih dobara u ratu, ukazao na neophodnost detaljnijeg i suvremenijeg normiran ja te zaštite, k tome normiran ja jednim posebnim međunarodnim ugovorom, a ne tek usputnim normama u sklopu raznih ratnih pravila, te da postoji niz zemalja koje su voljne da prihvate takva novija i suvremenija rješenja na korist svjetske kulturne baštine. U Evropi se mnogo i dugo čekalo i razmišljalo o najpogodnijem »realističkom« rješenju zaštite spomeničkog blaga u ratu. Nasuprot tome međunarodna se politička realnost dinamično razvijala u znaku i slijedećih zbivanja: 27. III 1933. Japan napušta Ligu naroda; 14. X 1933. Njemačka napušta Ligu naroda; početkom siječnja 1935. Francuska daje odriješene ruke Italiji u Etiopiji; 7. III 1935. Njemačka provodi remilitarizaciju Rajnske vlasti; 16. III 1935. Njemačka jednostrano odbacuje sva vojna ograničenja određena joj Versajskim mirovnim ugovorom, te uvodi opću vojnu obavezu; 18. VI 1935. Engleska potpisuje pomorski sporazum s Njemačkom, dozvoljavajući joj, da poveća svoju ratnu mornaricu preko odredbi Versajskog ugovora; 3. X 1935. tlalija počinje ratnim napadom na Etiopiju; 9. V 1936. Italija proglašava aneksiju Etiopije svojoj »imperiji«; 17/18. VI 1936. počinje rat u Španjolskoj, uz postepeno sve veće učešće Njemačke i Italije; 25. X 1936. Njemačka i Italija formiraju »Osovinu Rim — Berlin«; 18. XI 1936. Njemačka i Italija priznaju vladu generala Franka u Španjolskoj; 25. XI 1936. 52 Engstler E., n. d. str. 53—54, 210. 53 Visscher Ch., La protection internationale . . . str. 180—181. 22 Arhivski vjesnik 337