ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 330

sjednik Međunarodnog suda u Haagu, poduzme inicijativu kod vlada ratujućih strana, kako ne bi spomeničke objekte koristile u vojne svrhe, već da ih obilježe i odnosne znakove saopće protivniku.

27 Posebnu pažnju zaslužuje holandska inicijativa iz mjeseca travnja 1918. godine. Inicijatorom je bilo Holandsko arheološko društvo,

28 koje je holandskoj vladi ponudilo da će obraditi materiju spomeničke zaštite u ratu, a da vlada sazove bar predstavnike neutralnih država na dogovor o akcijama koje bi trebalo poduzeti. Potaknuto od vlade, Društvo je pristupilo obradi, te 31. X 1918. podnijelo vladi jedan razrađeni »Upitnik«,

29 priloživši mu i potrebno »Objašnjenje«.

30 Zamisao je bila, da se izvrši međunarodna anketa, a zatim, da se problematika raspravi na jednoj međunarodnoj konferenciji. Upitnik se ograničio samo na zaštitu »umjetničkih djela«, no faktički zahvata važna i aktualna načelna pitanja opće zaštite spomeničkog blaga u ratu, odnosno, odražava tadašnja gledanja na glavne principe i potrebne mjere zaštite. Evo stoga sumarnog pregleda postavljenih pitanja: 1. Koji je bio praktički efekt u prvom svjetskom ratu od odredaba prve i druge haške konferencije mira o zaštiti umjetničkih djela? 2. Da li su rezultati odgovorili očekivanjima, a u protivnom slučaju: u čemu su bile poteškoće, što ih je sve uzrokovalo, te da li je tokom rata nastupilo neko poboljšanje? 3. Koji je bio praktički efekt od prethodnih — mirnodobskih mjera zaštite, poduzetih za pokretna umjetnička djela, te za nepokretne objekte umjetničke vrijednosti? Da li je tokom rata nastupilo neko poboljšanje? 4. Treba li da usavršeni tekst međunarodne konvencije sadrži obavezu država, da provedu prethodnu-mirnodobsku zaštitu umjetničkih djela, ili to treba ostaviti nacionalnim propisima pojedinih država? U potonjem slučaju, da li je korisno da se države recipročno obavijeste, koliko to dozvoljavaju vojni interesi, o svojim nacionalnim mjerama? 5. Treba li da poboljšani međunarodni propisi obuhvate zaštitu »svih remek-djela arhitekture (spomenika)«, ili pak vojna tehnika zahtjeva da zaštita ostane ograničena »na manji broj zgrada (spomenika) od višeg interesa«? U potonjem slučaju, dostaju li samo opće odredbe što se provode u ratu, ili je uputnija i prethodna — mirnodobska zaštita? I dalje, treba li da države —• ugovornice putem jednog međunarodnog biroa utvrde i objave popis »zgrada-spomenika« koji će biti u ratu zaštićeni od napadača i vojske u povlačenju, a jednako tako i neposredna okolina tih »zgrada-spomenika«, time, da ne budu korišteni u vojne svrhe, te da se ni u mirnodopsko vrijeme tamo ne postavljaju nikakve vojne instalacije — »stvari«? Može li se izraditi takav 21 Foundoukidis E., L'Office International des Musées et la protection des monuments et oeuvres d'art en temps de guerre (Mouseion, vol. 35—36, Paris 1936), str. 188. Vidi i: Vetter F., Friede dem Kunstwerk. Zwischenstaatliche Sicherung der Kunstdenkmäler im Kriege als Weg zum künftigen dauerhaften Frieden. Ölten 1917. 28 Mouseion, vol. 39—40, Paris 1937, str. 81—89: »Proposition de la Société neerlandaise d'archeologie«. 29 Isto, str. 83—86. 30 Isto, str. 86—89. 330