ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 329

konferencija, pokazuje, da takva zaštita uopće ne zanima velike sile, već im je glavna pažnja usmjerena: političkoj igri s pitanjem ograničavanja naoružanja; izbjegavanje obaveznog podvrgavanja međunarodnom sudovanju; održavanju odlučujuće uloge velikih sila u međunarodnom životu; pokušajima da se maksimalno oslabi i neutralizira snaga mirovne propagande međunarodnog socijalističkog pokreta; prihvatanje samo takvih normi međunarodnog prava, koje neće bitno smetati njihovoj slobodnoj akciji na međunarodnoj političkoj sceni, pa tako i samo takvih normi međunarodnog ratnog prava, koje će se, doduše, bazirati na proteklom ratnom iskustvu, ali koje neće toliko utjecati na primjenu nove ratne tehnike koju pripremaju, a pogotovo takve tehnike za koju smatraju da im daje prednost pred drugim silama. U takvoj situaciji svaka norma u prilog međunarodne zaštite spomeničkog blaga, iznuđena pritiskom javnog mnijenja, u mućnoj i dugotrajnoj borbi, predstavljala je veliko dostignuće. To tim više, što se radilo o početnom razdoblju ostvarivanja takvih međunarodnih normi. Svakako, najslabija je strana ovog procesa razvitka bila u onom raskoraku između praktične vrijednosti dogovorenih normi s jedne, te praktičnog dometa nove ratne tehnike s druge strane. Prihvaćene su norme ubrzo, dobrim dijelom, znatno zaostajale za dinamičnim razvitkom ratnih sredstava razaranja, koja su sve više ugrožavala spomeničko blago. To se uskoro i vrlo drastično očitovalo. Koliko god je, naime, ovo međunarodnopravno reguliranje zaštite kulturnih dobara god. 1907. predstavljalo određeni napredak prema prethodnom stanju u XIX stoljeću, ono je malo doprinijelo sprečavaju velikih šteta nanesenih kulturnim dobrima u toku prvog svjetskog rata. Postradao je vrlo veliki broj tih dobara, a među njima i mnoga remek-djela iz riznice svjetske kulturne baštine. Poteškoće zaštite bile su ponajprije u tome što je ostvaren znatan razvitak ratnih sredstava razaranja, a njihova se primjena nastojala što potpunije provesti, uz izrazito povećan stupanj bezobzirnosti provođenja ratnih operacija, sve u znaku militarističkog načela, imperijalističkih sila: »Ako se pobjedena strana može ukrotiti jedino tako da joj nisu ostavljena sredstva za diskusiju, cilj mora biti uništenje njenih sredstava diskusije«.

26 Imperijalističke su sile očito započele razvitkom i primjenom koncepcije o totalnom ratu. Haška pravila rata iz 1907. godine bila su izrazito nedorasla takvoj praksi. Pokazala su se nepotpuna i nerazređena za uspješniju zaštitu kulturnih dobara. Dakle, teškoće praktične zaštite nisu izvirale samo iz činjenice što neke ratujuće strane nisu bile ratificirale haška pravila rata. Odatle još u toku prvog svjetskog rata inicijative i prijedlozi u pravcu poboljšanja međunarodnopravnog mehanizma zaštite kulturnih dobara. Spomenimo inicijativu iz Švicarske 1915. godine kada su izrađene sugestije za zaštitu spomeničkog blaga ugroženog ratom, uz prijedlog, da se formira međunarodna organizacija Zlatni križ (Croix d'Or), po uzroru na humanitarnu organizaciju Crveni križ, a koja bi vodila brigu nad primjenom jednog programa sistematske zaštite spomeničkih objekata u toku rata. Predlagalo se, da šef neke neutralne države, ili pred26 Iz izjave maršala F. Focha 1917. godine. Vidi: Ibler VI., Međunarodni odnosi, Zagreb 1971, str. 398, u članku H. Morgenthau: Totalni rat. Cit. izreka se oslanja i na stari princip: omnia licere quae necessaria sunt ad finem belli, a koju je i Clausewitz obnovio u svojoj poznatoj tezi: »Rat je akt sile, čijoj primjeni nema granica«! 329