ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)
Strana - 328
S gledišta osnovnih koncepcija zaštite kulturnih dobara nepobitno je, da se god. 1907. nije pošlo dalje od načela iz 1874. god., sadržanih u briselskom Projektu deklaracije. Težište je još uvijek na objektima — zgradama, objektima određene namjene, taksativno navedenim po toj namjeni. Pokretna kulturna dobra smještena baš u tim objektima zaštićena su, ali ona izvan takvih objekata nisu zaštićena od uništenja pri opsadi i bombardiranju. Ova potonja nisu obuhvaćena ni kategorijom »historijskih spomenika« (čl. 27 i 56 Pravilnika). 23 God. 1907. je takva situacija. Dakle, i od arhivske građe zaštićena je od uništenja pri opsadi i bombardiranju samo ona, koja se nalazi u zgradama navedenim u čl. 27 Pravilnika. Od važnijih odredbi iz ostalih konvencija što ih je donijela Druga haška mirovna konferencija 1907. god., a posredno se odnose i na zaštitu kulturnih dobara, spomenimo: — Konvencija o započinjanju neprijateljstva sadrži obavezu, da se ubuduće mora protivniku prethodno objaviti početak rata. Norma je ostala nepotpuna time, što nije postignuta suglasnost o fiksiranju vremenskog roka u kojemu treba dati takvu prethodnu objavu. 24 — Konvencija o bombardiranju od strane pomorskih sila u doba rata, sadrži odredbe, analogne pravilima rata na kopnu, o: zabrani bombardiranja nebranjenih naselja; dužnosti da se u maksimalno mogućoj mjeri poštede pri bombardiranju objekti namijenjeni vjerskom kultu, umjetnosti, nauci, dobrotvornosti, bolnicama i njezi bolesnika i ranjenika; prethodnom obilježavanju takvih objekata; dužnosti prethodne najave bombardiranja; zabranu pljačke grada koji se na juriš zauzme. No. velike su sile koristile neke specifičnosti pomorskog ratovanja, da unesu i takve izuzetke od ovih pravila, koji omogućuju dosta samovolje u postupcima. 25 U cjelini uzevši možemo reći, da je Druga haška mirovna konferencija 1907. god. označila ipak izvjestan napredak u međunarodnopravnoj zaštiti kulturnih dobara. Najviše time što je utjecala na širenje kruga država koje su opisanu zaštitu prihvatile, bilo i aktom ratifikacije, bilo praktičnim njenim poštivanjem i bez formalne ratifikacije. Takvom je razvitku na općem političkom planu najviše doprinijelo javno mnijenje, poticano u prvom redu antiimperijalističkom i antimilitarističkom akcijom svjetskog socijalističkog pokreta, a zatim i pritiskom kulturnih radnika i uopće kulturne javnosti. To su bile snage kojima treba zahvaliti, da je i zaštita spomeničkog blaga u ratu započela da zauzima svoje mjesto i u sistemu pozitivnog međunarodnog prava. Nasuprot tome, za vladajuće snage velikih sila bilo je takvo normiranje spomeničke zaštite tek sasvim sporedan detalj, jedno sasvim usputno pitanje u okviru tek jednog dijela onih ratnih pravila, koja su bile voljne normirati. Analiza historijskih dokumenta ove epohe, a posebno diplomatskih dokumenata o pripremama i o toku obiju haških mirovnih 23 Strebel H., n. d. str. 40. 24 Novaković M., n. d. str. 113—117. M Isto, str. 144—146. 328
