ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 327

ostaviti neregulirana pitanja samovolji vojnih zapovjednika, pa da stoga izriču načelo: »Dokle god se ne donese jedan potpuniji kodeks ratnog prava, Visoke ugovorne strane smatraju svrsishodnim utvrditi, da u svim slučajevima koji nisu regulirani prihvaćenim odredbama, stanovništvo i ratujuće strane ostaju pod zaštitom i vlašću principa međunarodnog prava, koji proističu iz običaja ustanovljenih između civiliziranih naroda, zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti«.

19 Dodaje se odmah: da u tom smislu treba razumj

evati načelne odredbe čl. 1 i 2 Konvencije koji neposredno slijede. Čl. 1 obavezuje države potpisnice da donesu instrukcije za svoje kopnene oružane snage, a koje će instrukcije biti potpuno u skladu s odredbama Pravilnika ove Konvencije. Čl. 2 određuje da se odredbe ove Konvencije primjenjuju samo u onom ratu, u kojemu su sve ratujuće strane »ugovorne strane« tj. i formalnopravno vezane ovom Konvencijom. Posebno treba istaći odredbu čl. 3 po kojoj je ratujuća strana koja prekrši odredbe Pravilnika ove Konvencije dužna »po potrebi« da naknadi nanesenu štetu, jer, kaže se dalje, ratujuća strana »je odgovorna za sve postupke pripadnika njezinih oružanih snaga«. Ovo je značajnija dopuna prema Konvenciji iz god. 1899. Međutim, ni ova Konvencija iz 1907. god. nije propisala obavezu država, da u svojim nacionalnim zakonodavstvima donesu norme za povredu Pravilnika sa strane pojedinaca.

20 Ostale načelne odredbe (čl. 4—9) odnose se na pitanja ratifikacije, početka važenja Konvencije, naknadnog pristupa Konvenciji onih država koje je nisu potpisale, te otkaza Konvencije. Ovu Konvenciju o zakonima i običajima u ratu na kopnu, donesenu na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji 1907. god., potpisala je 18. X 1907. ukupno 41 država, od 44 države — učesnice na Konferenciji. Ratificirale su je: Belgija, Bolivija, Brazil, Kuba, Danska, Njemačka, Francuska, Engleska, Guatemala, Haiti, Japan, Luksemburg, Meksiko, Holandija, Norveška, Austro-Ugarska,

21 Panama, Rumunija, Rusija, Salvador, Sijam, Švedska, Švicarska i Sjedinjene države Amerike. Potpisale su je, ali je nisu ratificirale: Argentina, Bugarska, Čile, Kolumbija, Dominikanska republika, Ekvador, Grčka, Italija, Crna Gora, Paragvaj, Perzija, Peru, Srbija, Turska, Urugvaj i Venezuela. Naknadno su joj, tijekom decenija što su slijedili, pristupile: Etiopija, Australija, Kanada, Cejlon, Kina, Finska, Indija, Irska, Island, Kambodža, Laos, Austrija, Pakistan, Filipini, Poljska, Južnoafrička unija i Mađarska.

22 19 Tzv. »Martensova klauzula«. Vidi: Andrassy J., Međunarodno pravo Zagreb 1958, str. 317; Avramov S., Izvori ratnog prava (Jugoslovenska revija za međunarodno pravo, br. 2/1958), Str. 298. 20 Zlatarić B., Haška konvencija od 1907. godine i individualna krivična odgovornost za ratne zločine (Jugoslovenska revija za međunarodno pravo, br. 2/1958), str. 334. 21 Austro-Ugarska je na plenarnoj sjednici Haške mirovne konferencije 17. VIII 1907. izrazila svoju rezervu (ogradu, priuzdržaj, pridržaj) na čl. 44 Pravilnika, u smislu da se taj čl. 44 izluči iz teksta. Ponovila je to i kod potpisivanja i pri ratifikaciji ove Konvencije, jednako su postupili: Njemačka, Rusija i Japan. Vidi: Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, godina 1913, komad XVIII, br. 106, str. 1328. Ista rezerva data je i u ime Crne Gore, koju su i na ovoj Konferenciji zastupali delegati Rusije (Nelidov, Martens, Tcharykow). Vidi: Isto, br. 59, str. 831. Tekst spomenutog čl. 44 glasi: »Zabranjeno je ratujućoj strani prisiljavati pučanstvo na zaposjednutom području, da joj daje podatke o oružanim snagama ili o sredstvima obrane druge ratujuće strane«. 22 Engstler L., n. d. str. 206. 327